Ozzy Osbourne – Blizzard of Ozz (1980.)

Danas 22. srpnja 2025. godine napustio nas je nenadmašni Ozzy Osbourne. Tužna je to prilika da se podsjetimo njegovog prvog samostalnog studijskog albuma.

Nakon izlaska iz Black Sabbatha 1979. godine, mislilo se kako je Ozzy Osbourne završio svoju karijeru. Kako je emocionalno i kreativno iscrpljen, prepušten porocima, bez podrške i bez benda. No samo godinu dana kasnije, iz tame izlazi Blizzard of Ozz, solo prvijenac koji nije samo dokazao kako Ozzy može sam, već je postavio nove standarde heavy metala početkom osamdesetih.

Već s uvodnom “I Don’t Know”, jasno je da se radi o nečemu svježem. Pjesma je gotovo manifest – Ozzy priznaje da nema odgovore, ali svejedno kreće naprijed, vođen instinktom, distorzijom i sirovom voljom za preživljavanjem. Riffovi Randyja Rhoadsa nisu samo metalni, oni su klasični, precizni, emocionalni. Njegova gitara diše s lakoćom i razara s preciznošću kakva se dotad rijetko čula. “Crazy Train” je pravi metal hit. Riff koji otvara pjesmu urezan je u kolektivno ječanje svih heavy metalaca svijeta. Zarazna himna ludila i samosvijesti, komentar na svijet koji se raspada i pokušaj da se u tom kaosu pronađe ritam. Ozzyjeva vokalna izvedba nije tehnički savršena, ali je autentična, kao da kroz mikrofon ne pjeva pjevač, već čovjek koji pokušava ostati pri zdravoj pameti. “Mr. Crowley” uvodi nas u sferu okultnog i teatralnog, ali bez parodije. Don Airey otvara pjesmu moćnim klavijaturama koje podsjećaju na barokne orgulje, dok Ozzy evocira misticizam Aleistera Crowleyja s dozom fascinacije i straha. Gitarski solo u sredini pjesme jedan od najpoznatijih sola u metalu i to ne zato što je najbrži, nego zato što je isklesan kao klasična fraza, precizan kao rez nečim puno oštrijim od skalpela. “No Bone Movies” i “Suicide Solution” možda nisu toliko radiofonične i himnične, ali su srce albuma, jednostavne, sirove, buntovne, bez filtera. Pjesma “Suicide Solution” izazvala je i kontroverze, ali riječ je o pjesmi koja opisuje, a ne promovira autodestrukciju. Pjesma je svojevrsni krik čovjeka koji gleda kako ga alkohol izjeda iznutra. Ozzy ne glumi zvijer, on prikazuje unutarnji kaos, s ironijom i samokažnjavanjem. “Revelation (Mother Earth)” i “Steal Away (The Night)” zatvaraju album kombinacijom progresivne širine i klasične metal energije. Rhoads briljira u oba smjera. Ozzy pjeva o apokalipsi i bijegu, ali bez fatalizma – kao da još uvijek vjeruje da negdje postoji izlaz.

Iako se album često percipira kao Ozzyjev trijumf, Blizzard of Ozz je u svojoj srži bendovski projekt – rezultat spoja izuzetnih glazbenika čiji je doprinos bio ključan. O gitarističkom umijeću Randy Rhoads se može napisati par knjiga. Tad je bio mladi gitarist s klasičnim obrazovanjem i osjećajem za melodiju. On  sam unio je novu dimenziju u heavy metal. Njegove solaže bile su snažne, elegantne i precizne, a svaki ton nosio je i glazbenu i emocionalnu težinu. Bob Daisley, basist i glavni tekstopisac čiji tekstovi daju Ozzyjevim pjesmama dubinu i slojevitost. Lee Kerslake, bivši bubnjar Uriah Heepa, donio je snagu, dinamiku i osjećaj za dramatsku gradaciju, ubacio je sviranje timpana, zvona i vibraslapa  kako bi album imao ritualnu atmosferu. Don Airey, majstor klavijatura, iako nije bio punopravni član benda, obogatio je pjesme poput “Mr. Crowley” orkestralnim ugođajem, koji je istovremeno teatralan i zlokoban.

Naslovnica albuma prikazuje Ozzyja kao krvlju prekrivenog proroka ili demona u ružičastom ogrtaču, u polusnu između karikature i prijetnje. I ta vizualna ambivalencija savršeno odgovara glazbi – koja je istovremeno i teška i melodična, jednostavna i ambiciozna. Izdanje koje ja posjedujem nema posebnih dodatka, rekli bi pure izdanje. Unutrašnji omot s jedne stane ima jednostavan naslov albuma, a s druge strane su tekstovi pjesma.

Blizzard of Ozz nije samo solo album jednog bivšeg frontmena – to je rođenje novog glazbenog identiteta. Ozzy je pronašao glas izvan Sabbatha, a Randy Rhoads mu je dao krila. Ovaj album ne zvuči kao pokušaj povratka, on jest početak vlastite mitologije. I kad danas, više od 40 godina kasnije, odzvoni prvi ton “Crazy Traina”, jasno je „Blizzard of Ozz“ je bio i ostao početak jednog sasvim novog poglavlja.