Večer prije Noći vještica zagrebački Boogaloo pohodila je trojka koja se itekako uklapa u obilježavanje iste, kako glazbeno tako i stilski.
Njemački dark rock i gothic metal sastav Lacrimas Profundere prvi je put posjetio Zagreb, donoseći sa sobom prepoznatljivu kombinaciju gothic metala i teške atmosfere. Publika se okupila u Boogaloou već u 19:25 kako bi proveli vrijeme u društvu benda koji već tri desetljeća savršeno spaja te elemente.
Koncert je otvoren pjesmom „Like Screams in Empty Halls“, čiji je mračni uvod odmah postavio ton večeri. Gitaristički zid zvuka i duboki vokal Juliana Larrea ispunili su prostor energijom.
Slijedile su „A Cloak Woven of Stars“ i „To Disappear in You“, pjesme koje su pokazale koliko je bend sazrio — zvuk je moderan, ali i dalje prožet tamnim romantizmom po kojem su prepoznatljivi. Vizualno minimalistički, ali izrazito dojmljiv nastup pojačavao je dojam intimne ispovijesti.
Sredinom koncerta uslijedio je val nostalgije s „The Kingdom Solicitude“ i kultnom „Ave End“. Pjevača je bilo na svim stranama pozornice, neprestano je animirao publiku, a bome ga se dojmio i vrisak jedne djevojke pa ju je tražio da ga ponovi. Nije prestao naglašavati kako su sretni da su prvi put ovdje. A za prvi put vjerojatno je pretrčao par kilometara po bini.
Pjesme „An Invisible Beginning“ i „Unseen“ dodatno su pojačale emotivni naboj večeri. Bend je precizno gradio dinamiku — od tišine do eksplozije, od nježnosti do boli — i upravo u tim kontrastima Lacrimas Profundere pronalazi svoju najveću snagu.
Koncert je završio s „Father of Fate“, koja je zaokružila večer u velikom stilu. Publika je bend ispratila dugotrajnim pljeskom, a članovi benda zahvalili su se skromno, ali iskreno — upravo onako kako to i priliči njihovom glazbenom senzibilitetu.
Nakon Lacrimasa slijedio je talijanski bend Messa. Njihova jedinstvena mješavina doom metala, jazza, okultne estetike i senzualne melankolije pretvorila je Boogaloo u prostor između sna i obreda. Koncert je otvoren pjesmom „Babalon“, koja je odmah postavila ton večeri: sporo. I meni osobno – dosadno. Pjevačica je stajala kao kip i pjevala sebi u brk. Ili bendu – ne znam.
Uslijedile su „At Races“ i „The Dress“, u kojima je bend pokazao koliko su vješti u spajanju kontrasta. Središnji dio koncerta obilježila je „Immolation“, jedna od najdojmljivijih pjesama večeri.
Pred kraj koncerta, „Reveal“ je donijela mirniji, introspektivan trenutak. Posljednja pjesma večeri, „Thicker Blood“, zatvorila je nastup. Na moju sreću. Sara se zahvaljivala publici što je bila tako dobra prema njima…
Legende doom i gothic metala, Paradise Lost stale su na binu iza 21:15 te ponovno osvojile Zagreb! U prepunom Boogaloou, bend je održao moćan, mračan i emotivan koncert koji je još jednom dokazao da su Nick Holmes i ekipa i dalje neprikosnoveni majstori melankolije i težine.
Bez ikakvog uvoda, večer je započela eksplozivno — „Serpent on the Cross“ je odmah postavila ton: masivni riffovi, gust zvuk i prepoznatljiv Holmesov vokal, grub, ali karizmatičan. Publika je odmah reagirala snažno, a atmosfera u Boogaloou bila je nabijena energijom i iščekivanjem.
U nastavku, bend je izveo „Tragic Idol“ i „True Belief“, pjesme koje savršeno prikazuju njihovu sposobnost da spajaju metalnu težinu i gotičku melodioznost. Holmes je bio u izvrsnoj formi, a Aaron Aedy i Greg Mackintosh ponovno su pokazali zašto su jedan od najboljih gitarističkih dvojaca na sceni — njihova sinergija i osjećaj za atmosferu nemaju premca.
Publika je posebno oduševljeno reagirala na „One Second“, vječni klasik koji je svojim elektroničnim prizvukom donio dašak 90-ih i probudio glasno pjevanje iz prvih redova.
Sredina seta donijela je teže, dublje trenutke — „Once Solemn“, „Faith Divides Us – Death Unites Us“ i „Pity the Sadness“ odzvanjale su Boogaloom poput elegija za izgubljena vremena. Bend je bio savršeno uigran, a publika istovremeno glasna i očarana. „Beneath Broken Earth“ posebno je istaknula sporiji, doomerski aspekt benda — čisti zid zvuka koji se osjeti fizički.
Kako se koncert približavao kraju, energija nije padala — naprotiv, „Nothing Sacred“, „Tyrants Serenade“, „Requiem“ i nezaobilazna „Mouth“ pokazale su koliko Paradise Lost vješto balansiraju između introspekcije i eksplozije. Publika je u refrenima pjevala gotovo jednako glasno kao i bend.
Za kraj regularnog dijela seta, „Say Just Words“ — apsolutni vrhunac večeri. Taj trenutak, kad cijeli Boogaloo pjeva zajedno, bio je prava potvrda da su Paradise Lost više od benda — oni su emocija, zajedništvo i povijest alternative.
Na bisu su izveli „No Celebration“, „Ghosts“ i „Silence Like the Grave“, stvarajući melankoličan završetak dostojan njihove reputacije. Bez teatralnosti, ali s nevjerojatnim intenzitetom, bend je zatvorio koncert u tišini i sjeni — baš onako kako i priliči gospodarima tame.
Paradise Lost u Zagrebu pokazali su da vrijeme ne može umanjiti njihovu snagu. Njihov zvuk ostaje jednako težak, mračan i iskren kao i prije trideset godina. Jedino što mi je iskočilo iz ugođaja tijekom večeri jest čestitka za Božić i Novu godinu. Još malo prerano rekla bih…
Galerija fotografija; Paradise Lost + Messa, foto: Srečko Zajec
