Osijek je 28. veljače disao u istom ritmu. Parni Valjak nije došao odraditi koncert, nego potvrditi da pedeset godina karijere ne stoji u arhivi nego na pozornici, pod reflektorima, među ljudima koji znaju svaki zarez u refrenu. Dvorana je od prve pjesme bila njihova – bez zagrijavanja, bez uvoda na pola gasa. Gitare su rezale čisto, ritam sekcija čvrsta kao temeljna ploča, a publika glasnija nego razglas.
Na pozornici je stajao Hus – jedini čovjek koji je tu od 1975., autor i motor benda, konstanta oko koje se sve vrti. Njegova gitara i dalje nosi kostur svake pjesme. Uz njega Brk, dugogodišnji partner u gitarskom tandemu, čiji rifovi i solaže već desetljećima oblikuju prepoznatljivu energiju Valjka. To nije samo postava, to je kontinuitet koji se ne prekida.
Ovo je bend koji danas nosi dvije priče u istom dahu. Jedna je Akijeva – neizbrisiva, emotivna, prisutna u svakoj baladi koju dvorana otpjeva sama. Njegov odlazak 2022. ostavio je tišinu između stihova, ali ta se tišina pretvorila u poštovanje. Druga je Igorova. Igor Drvenkar ne pokušava biti Aki, i baš zato funkcionira. Njegov glas je drugačiji, ali energija je ista – iskrena, direktna, bez kalkulacije. Bend s njim zvuči kao da je zatvorio krug i otvorio novo poglavlje u istoj knjizi.
Na fotografijama će ostati ruke u zraku i lica koja pjevaju bez zadrške. U stvarnosti je ostao osjećaj da rock kod nas još uvijek ima težinu i da neke pjesme ne stare, nego sazrijevaju zajedno s publikom. Parni Valjak u Osijeku nije svirao prošlost, nego kontinuitet koji i dalje traje.
Galerija fotografija; Parni valjak u Osijeku, foto: Ivan Novokmet
