Petak, 15. kolovoza 2024. ostat će dugo upisan u sjećanje svih koji su imali sreću biti dio nezaboravnog koncerta Parnog valjka u pulskoj Areni. Riječ je o događaju koji je bio mnogo više od običnog nastupa – to je bila proslava pola stoljeća glazbene povijesti, kolektivno putovanje kroz pjesme koje su oblikovale generacije, i okupljanje publike koja je s bendom odrastala, starila i ponovno pronalazila mladost u svakoj odsviranoj noti.
Grad, koji ljeti ionako vrvi od turista, bio je ispunjen ljudima s osmijehom na licu, odjevenima u majice s logotipima Parnog valjka, a neki čak i vinile iz mladosti – kao da idu na hodočašće. I doista, za mnoge je to i bilo svojevrsno hodočašće – povratak bendu koji ih je pratio kroz prve ljubavi, studentske dane, prve rastanke i radosti života.
Još prije samog početka, dok su se tribine i parter punili, publika je pjevušila prve stihove najvećih hitova. Djelovalo je kao da svatko zna što slijedi, ali nitko nije mogao predvidjeti koliko će intenzivno sve doživjeti. Točno u 21:20, prema rasporedu, svjetla su se ugasila, a kroz razglas je krenuo uvodni audio-intro. Publika je eruptirala – Arena je doslovno zatitrala. To je bio znak da počinje večer u kojoj vrijeme prestaje postojati.
Bend je otvorio koncert pjesmom “Ljubav”, a već od prvih taktova jasno je bilo da publika neće ostati pasivna. Tisuće glasova stopilo se u jedan, pjevajući uglas s Igorom Drvenkarom, novim frontmenom benda. On je već odavno dokazao da može stati na pozornicu na kojoj je nekada stajao Aki Rahimovski, ali te večeri pokazao je nešto više – da ne pokušava biti zamjena, već nova energija, nova boja, produžetak priče Parnog valjka.
Nastavilo se s bezvremenskom “Ljubavnom”, jednom od onih pjesama koje publika zna od prve do posljednje riječi. Na tribinama su se palile prve lampice mobitela, Arena je svijetlila i titrala u ritmu. Nije bilo teško osjetiti kako je taj trenutak nosio posebnu težinu – pjesma o ljubavi, izvedena u prostoru gdje je ljubav publike prema bendu bila gotovo opipljiva.
Kako je koncert odmicao, bend je nizao hit za hitom. “Zagreb ima isti pozivni” podsjetio je na dane mladosti mnogih u publici, dok je “Kad padne mrak” donijela euforiju i skakanje u prvim redovima. Publika je bila raznolika – od tinejdžera koji su tek sada otkrivali bend, do onih u pedesetima i šezdesetima, koji su se sjećali prvih ploča i kasetofona.
Posebno emotivan trenutak dogodio se s izvedbom “Zastave” i “Mijenjam se”. Publika je uglas pjevala, a Igor je na trenutke spuštao mikrofon, dopuštajući tisućama grla da preuzmu ulogu pjevača. Činilo se kao da bend i publika dišu zajedno.
Kulminacija prvog dijela koncerta stigla je s pjesmom “Jesen u meni”. Tih nekoliko minuta u Areni bilo je gotovo transcendentno iskustvo – nebo nad Pulom bilo je prošarano zvijezdama, a tisuće svjetala iz publike stvaralo je dojam da je cijeli amfiteatar pretvoren u svemir. Publika je pjevala iz srca, a mnogi su imali suze u očima. Nije bilo važno tko stoji na pozornici – Parni valjak bio je obitelj, zajednica u kojoj su se stapale osobne i kolektivne emocije.
Osim što su podsjetili na svoju bogatu povijest, Parni valjak je izveo i pjesme koje su nastale u suradnji s Igorom. To je bilo ključno jer je pokazalo da bend nije muzej prošlosti, već i dalje stvara, istražuje i ide naprijed. Publika ih je dočekala s jednakim entuzijazmom – mnogi su već znali tekstove, što svjedoči koliko su brzo nove pjesme zaživjele među obožavateljima.
Najveći pljesak dobila je “Moja glava, moja pravila”, pjesma koja nosi buntovnički duh, ali i svježinu koja jasno pokazuje da Parni valjak nije “bend u mirovanju”, već bend u punoj snazi.
Središnji dio koncerta obilježili su i instrumentalni trenuci. Poseban dojam ostavio je “Uhvati ritam”, tijekom kojeg je uslijedio spektakularni solo bubnjara. Zvuk bubnjeva odzvanjao je kamenim zidovima Arene, stvarajući gotovo primitivnu, iskonsku energiju koja je podigla publiku na noge.
Gitare, klavijature, bas – svaki član benda imao je svojih pet minuta da pokaže virtuoznost. No, ono što je bilo najvažnije jest da su svi zajedno funkcionirali kao savršeno uštiman orkestar. Parni valjak je, unatoč svim promjenama i godinama, ostao bend koji zvuči moćno, uvjerljivo i besprijekorno uživo.
Jedna od posebnosti koncerta bila je interakcija publike i benda. Nije to bilo klasično “koncertno” iskustvo, gdje publika samo pasivno sluša. Ovo je bilo zajedničko stvaranje trenutaka. Publika je često preuzimala ulogu glavnog vokala – posebno u pjesmama poput “Moja je pjesma lagana”, “Vrijeme ljubavi”, ili “U ljubav vjerujem”.
U takvim trenucima Igor bi zastao, osmjehnuo se i pustio da Arena grmi. Bilo je jasno da se između benda i publike stvorila neraskidiva veza.
Nitko nije mogao, niti je želio, ignorirati sjećanje na Akija Rahimovskog. On je bio, i ostat će, simbol Parnog valjka. Tijekom večeri nekoliko je puta spomenut, a najemotivniji trenutak bio je kad je izvedena “Dođi” i potom “Sve još miriše na nju” u završnici.
Nakon više od dva i pol sata svirke, bend se naklonio, ali publika nije htjela otići. Skandiranjem i pljeskom dozvali su ih natrag na pozornicu. Uslijedila je izvedba “U prolazu”, a zatim i emotivna kulminacija večeri s pjesmom “Sve još miriše na nju”.
Koncert je završio audio-zapisom “… I na kraju”, čime je bend zatvorio krug i poslao publiku kući s osjećajem da su bili dio nečeg većeg od samog koncerta – bili su dio povijesti.
SETLIST:
Intro (audio)
Ljubav
Ljubavna
Zagreb ima isti pozivni
Kad padne mrak
Zastave
Mijenjam se
Otkad te ne viđam često
Dok je tebe
Direktan put za nebo
Moja je pjesma lagana
Vrijeme ljubavi
Kada me dotakne
Jesen u meni
Godine prolaze
Neda
Uhvati ritam (drum solo)
Kud idemo mi
U ljubav vjerujem
Moja glava, moja pravila
Bogati će pobjeći na Mars
Prokleta nedjelja
Otkud ti pravo
Molitva
…a gdje je ljubav
Dođi
Opet se smijem
Lutka za bal
Pusti nek traje
Ugasi me
Encore:
U prolazu
Sve još miriše na nju
… I na kraju (audio)
Galerija fotografija: Parni Valjak u pulskoj Areni (foto: Marko Hajdarović)
