Iako je koncert bio rasprodan, u Boogaloo nisam ušla s posebnim uzbuđenjem, jer Partibrejkers su jedan od onih bendova od kojih ne očekujem ništa novo ali to njihovoj publici ne smeta, barem je tako svjedočio u subotu dupkom pun Boogaloo. Iako mi je bilo drago vidjeti da čvrsta ljubav prema rocku s kojim sam se susrela davno u ovom gradu još uvijek postoji, meni je ta glazba ipak ostala vezana uz dob kad sam još uvijek tražila svoj put i svoju slobodu.
Koncert je započeo s minutom šutnje za Bareta. Lijepo je bilo svjedočiti toj besprijekornoj tišini tisuće ljudi. Za mene je ta minuta sinoć bila najglasnija. No onda je krenuo zvuk koji je tu desetljećima uz nas, nepromijenjen. Energija publike koja se sinoć predala tom zvuk bez zadrške Canetu i ekipi pokazala je da im baš to i treba. Meni, koncert je bio samo podsjećanje na vremena kad sam se u ranoj tinejdžerskoj dobi, fascinirana novootkrivenim rock zvukom, pronalazila u tekstovima koji govore o borbi i snazi, a i koji su mi tada bili poput sidra koje sam bacala u budućnost u kojoj ću biti svoja, najbolje putovati sama i živjeti život kraći od hiljadu godina, ali „imati sad i imati sve“. U toj dobi ta jednostavnost i elementaran rock zvuk bili su mi kao molitva. Moj odnos prema Partibrejkersima se promijenio, u subotu nisam uživala u njihovom koncertu kao prije 30 godina, ali čini se da je prepun Boogaloo doživljavao baš suprotno od mene. Cane, Anton (uvijek ću nekako isticati njih dvojicu) i ostatak Partibrejkersa odjekivali su kroz publiku u kojoj su stari fanovi Partibrejkersa, stisnuti uz one mlade, pratili gotovo cijeli koncert svojim backup vokalima. Bilo je lijepo vidjeti da postoje i neki novi mladi ljudi koji puštaju Partibrejkerse da ih uvode u svoj svijet.
Iako Antonov gitarski rif nije ništa novo, on ga tako dobro izvodi i sinoć je, barem za mene, bio ona glavna pokretačka energija koja je iznad Canetovog vokala i ostalih instrumenata, svakoj izvedbi davala samo njezin identitet. I taj zvuk mi je dobro sjeo. Koncert je, nakon minute šutnje, započeo s „Ona kaže ljubav pokreće ovaj svet“ koja je uvijek dobar odabir za pokrenuti ljubav između Caneta i publike. Nastavilo se s nekim, publici poznatim, ali i dalje ne onim kultnim. „Ako si“ , „Ona sve zna“, „Zemljotres“ neuništivi su rock hvalospjevi, no tek kultne „1000 godina“ i, „Hipnotisana gomila“ bile su pokretač ekstaze među ljudima. S „Molitvom“ se polako stišalo i došlo do završetka regularnog dijela koncerta. Naravno da ta tišina nije potrajala. „Najbolje se putuje“ s trećeg albuma Partibrejkersa, „Partibrejkers III“, izdanog 1989., podsjetila me koliko sam nekad voljela hodati svojim malim, slavonskim rockerskim gradom, uz ovaj blues u slušalicama.
Nisam ostala do kraja bisa, ali bili smo jedni od zaista rijetkih koji nisu dočekali kraj. Pun Boogaloo je Partibrejkerse pratio do zadnjih taktova. Meni je to bila večer podsjećanja na ono što sam s Partibrejkersima imala nekada davno i, nažalost, više nikada neći imati. Ali to sam samo ja, a tisuću, a čini mi se i više, ljudi u Boogaloou, u subotu, potvrdili su Canetu, Antonu i ekipi da će Partibrejkersi u ovom gradu vjerojatno uvijek puniti koncertne prostore. Što se mene tiče, poštovanje će uvijek ostati, ali tiskanje u gomili na zvuke davnih himni, ipak će ostati za neke druge. Partibrejkers su bitan dio rokenrola na našim prostorima, a glazba Partibrejkersa će uvijek ostati ona glazba koja nam je mijenjala život. Gledajući neke mlade generacije sinoć u publici, vjerujem da će to nastaviti raditi, za te, neke nove ljude.
Galerija fotografija; Partibrejkers u Boogaloou, foto: Samir Cerić Kovačević
