Može biti da je to bila 1989. kad sam se prvi put susreo s glazbom Pata Methenya. Možda bi bilo ispravnije kazati da sam u toj drugoj polovici 80-ih godina prvi put osvjestio takvu meni tada neobičnu i vrlo interesantnu instrumentalnu glazbu, koja me kao klinca privukla svojom inovativnošću i različitošću od svega što sam do tada moga čuti. Bilo je ljeto i s roditeljima sam bio na ljetovanju u odmaralištu firme u kojoj je radio moj otac. Radijski prijamnik je bio manje-više stalno upaljen kada smo bili u sobi, i to sa stanicom podešenom na prvom programu Radio Zagreba (današnji HR1). Kako se vijesti u 15:00 sati nisu nikako propuštale tako je i bilo uobičajeno da u to vrijeme radio bude obavezno upaljen. Zašto to spominjem? Naime, baš pred početak informativne (iako je mogla biti i bilo koja druga) emisije, ukoliko je između reklama ili upravo završene pjesme ostalo još nešto vremena do početka informativne emisije, a nije bilo dovoljno da se pusti cijela pjesma, urednik bi puštao instrumentalnu skladbu. Svega se tu moglo naći, bilo je klasike, filmskih tema (upečatljiva mi je bila Cavatina), no dosta često su to ljeto puštali baš jednu posebnu, očito novu, očito s novog albuma, a kako je bilo ljeto, svojim se nazivom idealno uklapala. Prošle su godine, a da nisam znao što sam čuo, ali je ostalo negdje u podsvjesti. Početkom 2000-ih, za vrijeme svojih studentskih dana radio sam kao ton-majstor i glazbeni urednik lokalne radio postaje pa sam tako bio i “tehničar” raznih emisija. Od svih njih posebno se isticala, a za ovu priču je bitna, emisija “Ne dirajte mi krugove”, popularno-znanstvene tematike u kojoj je urednik i suradnik magazina poprock.hr Ratko pažljivo birao glazbene podloge i pjesme da se točno svojim ugođajem, nazivom, svojom pričom uklapaju u temu o kojoj je govorio. Tako je tog puta sa sobom donio dupli album “Travels” Pat Metheny Group koji me odmah vratio u to ljeto. Glazba, melodije i stil su bili poznati, a ja sam našao melodiju koja je bila soundtrack mog djetinjstva tog ljetovanja.
Metheny je od onda postao prilično redovit u mojim preslušavanjima, opuštanjima, učenjima za ispite, stresnim danima i svakim drugim raznim prigodama, ali kad ih i nije bilo. Tako je i danas. U Zagrebu sam ga dva puta gledao i iz nekog razloga ti nastupi mi nisu ostali posebno upečatljivi, no nastup prošle srijede na ljubljanskim Križankama na otvorenju 67. ljubljanskog jazz festivala ponudio mi je sve ono što sam od Methenya htio čuti i ono što sam propustio zakasnivši na nastupe Pat Metheny Group. Bend kojeg je oformio sačinjen je od iznimno talentiranih glazbenika, kojima je međuigra u skladbama prirodno stanje, lagana poput dječje igre, a mi smo kao posjetitelji u takvoj glazbenoj komunikaciji mogli uživati.
Pat Metheny je u Križankama te srijede nastupio prvi put od 1991. godine. Bio je zadovoljan krcatim Križankama i vidljivo opušten u svojoj izvedbi. Već na samom početku dobili smo par bisera (Bright Size Life i Better Days Ahead), a do polovice koncerta odsvirana je i ravno polovica novog albuma Side-Eye III+. U tom nam je dijelu Metheny objasnio kako su Chris Fishman (klavijature) i Joe Dyson (bubnjevi) već dugo njegovi glazbeni suputnici, kako skupa imaju već više od stotinu nastupa, dok je dolazak Jermaine Paula na basu/kontrabasu i Leonarda Pattona na perkusijama i vokalu dodatno osnažio bend, zbog čega mogu izvoditi pjesme iz svih faza Methenyevog stvaralaštva. Da to nije puka kurtoazija prema pratećem bendu potvrdio nam je upravo izvedbom poznatih tema njegove desetljećima duge karijere; The First Circle, Phase Dance, Song for Bilbao ili pak Are You Going With Me, zbog kojih smo željeli da nam se i nakon četvrtog bisa bend ponovno vrati na pozornicu. Upravo te starije pjesme bile su test koliko je sastav koherentan, na pjesmama koje nisu skupa snimili, na kojima nisu sudjelovali kada su nastajale i taj “test” je savršeno položen.
Iako mi je razdoblje Pat Metheny Group ono uz koje sam se povezao s njihovom glazbom, ne robujem prošlim vremenima jer ono što Metheny danas radi s ovom postavom talentiranih glazbenika zvuči smisleno i uvjerljivo. Fishman je bio točan, precizan i kreativan na Steinwayu, Moogu, Rolandu i drugim klavijaturama, dok Dysnova preciznost, tehnika i osjećaj za improvizaciju nisu dopuštali da koncentracija slušatelja ni na trenutak popusti. “+” iz naslova albuma, utjelovljen u Pattonu i Paulu, bendu je dao dodatnu širinu, učvrstio ritam sekciju, a Pattonove vokalne dionice sjele su kao posljednji komadić slagalice.
Na ranije spomenuta četiri bisa Metheny se vraćao prvi i treći put sam s gitarom, dok su na drugom i četvrtom bisu nastupili u punoj formaciji. Methenya samog, s gitarom i jednim reflektorom, bilo je posebno lijepo slušati. Mogao bih napisati da sam u tom trenutku osjetio onu emociju ili nostalgiju za ljetom s kraja osamdesetih, ali to ne bi bilo iskreno. Ne zato što glazba nije doprijela do mene – naprotiv, doprijela je u potpunosti – nego zato što je, i bez tog elementa, onaj prvi krug koji se počeo crtati tog ljeta s kraja 80-ih napokon zatvorio u Ljubljani.
Galerija fotografija; Pat Metheny u Ljubljani, foto: Dragutin Andrić
