U ovogodišnjem izboru Međunarodne udruge jazz novinara Patricia Brennan uvrštena je na prvo mjesto u kategoriji svirača palicama s batićima (vibrafon, marimba, ksilofon…). Isto priznanje, zapravo u kategoriji vibrafonista, dobila je u prošlogodišnjem i ovogodišnjem glasovanju kritičara časopisa DownBeat. U istom časopisu kritičari su najviše glasova prošle godine dodijelili njezinom albumu “Breaking Stretch”, a ove albumu “Of the Near and Far”, proglasivši ih najboljim jazz albumima godine. U istom časopisu proglašena je jednom/jednim od najuzbudljivijih i najinovativnijih vibrafonist(ic)a na današnjoj sceni. Kritičar The New York Timesa je, pak, ustvrdio da se “svijet jazza može zaglaviti u izboru između glave i srca, ali rijetko ćemo naći improvizatoricu poput Patricie Brennan, čija glazba kao da postoji u carstvu izvan tijela, ali ostaje ispunjena osjećajima”. The New York City Jazz Record je konstatirao da je široko cijenjena kao jedna od novijih vodećih vibrafonistica.
No njezin motiv za stvaranjem glazbe nije osvajanje nagrada i priznanja. Ona se time bavi iz drugih pobuda. “Sretna sam jer svaki dan mogu raditi ono što volim”, rekla je u razgovoru koji smo vodili prigodom jedne od njezinih turneja. “Mogu iznova i iznova svirati glazbu, proučavati glazbu, istraživati glazbu. To me privlači, to me vuče prema glazbi, svaki dan. Volim uspostavljati tu vezu sa svakim aspektom svog života i to me čini sretnom jer osjećam da svaki dan, što više analiziram glazbu, proučavam sebe i rastem kao osoba, bolje se povezujem s drugima. To me čini sretnom.”
Opasna preplitanja
Vibrafonistica, marimbistica, improvizatorica i skladateljica Patricia Brennan rođena je u Meksiku. Od roditelja je naslijedila duboku ljubav i poštovanje prema glazbenoj tradiciji, ali i sklonost prema različitim žanrovima. Budući da je u rodnom Veracruzu od malena bila izložena glazbenom bogatstvu i naslijeđu svoje zemlje, glazbu je počela učiti s 4 godine. Otac joj je kroz slušanje ploča usadio ljubav prema salsa glazbi te ju je uputio u tajne sviranja latino udaraljki, a majka ju je zaludila pločama Jimija Hendrixa i Led Zeppelina. Taj utjecaj u njezinom je stvaralaštvu prisutan i danas. “Jako mi se sviđa kombinacija gitare i vibrafona”, govori. “Zapravo, glazbu, improviziranu glazbu, učila sam slušajući puno gitarista. Ponekad sam od njih naučila više nego od vibrafonista. Uvijek sam osjećala da su gitaristi pravi avanturisti, istraživači svojih glazbala, silno inventivni izvođači. Jedan od prvih gitarista kojeg sam slušala bio je Jimi Hendrix. Samo sam željela raditi na vibrafonu ono što je on radio na svom glazbalu. To je uvijek bilo toliko inspirativno. S druge strane, način na koji sviraju gitaristi sličan je načinu na koji sviraju vibrafonisti. Postoji puno preplitanja, što može biti opasno, jer ponekad je nemoguće nepogrešivo razlikovati zvuk jednog od drugog glazbala. Zato se u bendu posebno volim igrati, volim kako se glazbenici stapaju svirajući, nadopunjavajući se, a također i kontrastirajući, čineći svoj zvuk uvjerljivim i kompatibilnim sa zvukon mojeg instrumenta.”
Pod utjecajem svoje bake, koja je bila koncertna pijanistica, Patricija Brennan je u istoj dobi počela svirati klavir u sferi klasične glazbe. Upravo je klasična glazba obilježila rano razdoblje njezine karijere. Kao sedamnaestogodišnjakinja odabrana je, među glazbenicima diljem Amerike, da bude dio Omladinskog orkestra Amerike. Tijekom tog vremena, obišla je sve zemlje Amerike i nastupala s poznatim glazbenicima kao što su violončelist Yo-Yo Ma i klarinetist i alt saksofonist Paquito D’Rivera. Prije preseljenja u SAD, već je nastupala s vrhunskim simfonijskim orkestrima u Meksiku, kao što su Simfonijski orkestar Xalapa i Simfonijski orkestar Minería. Također, već je osvojila nekoliko nagrada na natjecanjima marimbe i natjecanjima mladih umjetnika u Meksiku i inozemstvu, a 2003. predstavljena je u časopisu Líderes Mexicanos. Godine 2004. primljena je na prestižni Curtis Institute of Music u Philadelphiji, gdje je nastupala uz vrhunske glazbenike iz cijelog svijeta i dirigente poput Simona Rattlea i Charlesa Dutoita. Također je nastupala s prestižnim Philadelphia Orchestrom i drugim priznatim novim glazbenim grupama poput Eight Blackbird. Danas je profesorica na programu Jazz Arts na Manhattan School of Music, New School for Jazz and Contemporary Music i na programu Jazz Studies na NYU Steinhardt.
Poznati instinkti
Njezina potraga za slobodom u glazbenom izražavanju dovela ju je do jazza i pronalaska vlastitog stila u sviranju vibrafona i udaraljki, kako u improvizacijskoj glazbi tako i u skladanju. Dosege koje je postigla u tim nastojanjima zapazili su mnogi kreativni glazbenici koji djeluju u raznim formacijama i žanrovima. Zato je ostvarila suradnju s uglednim sastavima i orkestrima kao što su Dan Weiss Quartet, Sylvie Courvoisier Quartet, Allison Miller Boom Tic Boom, John Hollenbeck Large Ensemble, Michael Formanek Ensemble Kolossus, Matt Mitchell’s Phalanx Ambassadors i Arturo O’Farrill’s Afro Latin Jazz Big Band. Nastupala je na prestižnim jazz festivalima kao što su Newport Jazz Festival i SF Jazz te u uglednim koncertnim dvoranama: Carnegie Hallu, Wiener Konzerthausu, Palacio de Bellas Artes u Mexico Cityju i Teatro Colón u Buenos Airesu. Također je surađivala s pijanistom Vijayem Iyerom kao članica Blind Spot-a s piscem Tejuom Coleom, Iyerovog velikog ansamblskog projekta Open City i nekoliko nastupa u malom ansamblu zajedno s poznatim glazbenicima, uključujući basista Reggieja Workmana i trubača Wadadu Lea Smitha.
No, veću afirmaciju stekla je kao članica seksteta Amaryllis gitaristice Mary Halvorson koju su ove godine članovi Međunarodne udruge jazz novinara proglasili najboljom gitaristicom, a kritičari časopisa DownBeat jazz umjetnicom i gitaristicom te Amaryllis Sextet najboljim sastavom godine. Zajedno s njom te trubačem Adamom O’Farrillom, trombonistom Jacobom Garchikom, basistom Nickom Dunstonom i bubnjarom Tomasom Fujiwarom sudjelovala je u snimanjima njezinih cijenjenih albuma “Amaryllis” iz 2025., “Cloudward” iz 2024. i “About Ghosts” iz 2025. S tim je sastavom obišla cijeli svijet, skrenuvši pažnju javnosti na globalnoj razini. “S ovim bendom najvažnije je to što je to skupina stvarno dobrih prijatelja”, objašnjava. “Stvarno me čini sretnom svirati u bendu u kojem, ne samo da svi vjerujemo jedni drugima kao ljudi, već i kao glazbenici. Jako se dobro poznajemo kao glazbenici. Ne sviramo zajedno samo s ovom formacijom, samo određeno vrijeme, već i u različitim permutacijama, s različitim dijelovima ansambla, kao što sam svirala u triju s Tomasom, s drugim glazbenicima, djelujem u duu s Adamom, sviram s Jacobom u Hollenbeck Big Bandu i drugim big bandovima. Dakle, svi se nekako poznajemo već dugo i sviramo jedni s drugima, stvarno poznajemo instinkte jedni drugih, u svakom pogledu. Dakle, uvijek je zabavno jer stvaranje glazbe postaje sasvim drugo iskustvo, ne moramo se više upoznavati. Možemo preskočiti taj korak i tada jednostavno postaje zabavno.”
Maštanje o bojama
Uz suradnje s glasovitim jazzistima, Patricija Brennan je ostvarila uspješnu samostalnu karijeru. Djeluje solo, u duu s bubnjarom i udaraljkašem Noelom Brennanom, u kvartetu s bubnjarom i udaraljkašem Mauriciom Herrerom, bubnjarom Marcusom Gilmoreom i kontrabasistom Kimom Cassom, septetu koji uključuje ritam sekciju iz More Toucha te trubača Adama O’Farrilla i saksofoniste Jona Irabagona i Marka Shima, klavirsko-udaraljkaški duo s pijanisticom Sylvie Courvoisier, kao i tentetom koji čine gudački kvartet, jazz kvintet i elektronički glazbenik Arktureye, uz dirigentsko vodstvo Elija Greenhoea. Solo ili kao voditeljica sastava snimila je albume “Maquishti” iz 2021., “More Touch” iz 2022., “Breaking Stretch” iz 2024. i “Of the Near” and Far” iz 2025., kao i “Talamanti”, u duu s pijanisticom Sylvie Courvoisier.
Kao vibrafonistica i marimbistica razvila je osebujan zvuk i pristup koji uključuje razne utjecaje, ali i inovativan pogled na ta glazbala. “Sviranju vibrafona pristupam pod mnogim utjecajima, ne samo od vibrafonista”, priča. “Naravno, nadahnjujem se sviranjem vibrafonista, posebice Bobbyja Hutchersona, Garyja Burtona, Walta Dickersona, Stevea Nelsona…. Stevea Nelsona sam prvi put vidjela uživo kad sam živjela u Philadelphiji. Došao je kao član sastava Davea Hollanda. Svirao je s 4 palice i razmišljao o glazbi na vrlo zanimljiv način. Nije tipičan svirač vibrafona. Može svirati linijski solo. Slušala sam ga kako svira maštajući o bojama, razmišlja o tome kako može pomoći glazbi svirajući to glazbalo, ali samo u određenom smislu, ne toliko da je potpuno definiran, ne toliko da je svirao pod utjecajem instrumenta koji svira, već obrnuto. Ima taj zvuk u glavi i traži ga na instrumentu, želi ga obogatiti koliko je to moguće. On to radi vrhunski. Bila sam pod njegovim utjecajem, nadahnjivao me, ne samo svojim zvukom i pristupom, već i načinom razmišljanja, načinom na koji pristupa svojoj glazbi i svojoj ulozi u tom ansamblu. Volim puno tih svirača, ali uglavnom slušam puno glazbenika koji ne sviraju vibrafon: gitariste, klaviriste, jer vibrafon također može biti akordni instrument kada svirate s 4 palice. Tada možete svirati akorde, možete svirati melodije, također možete biti udaraljkaški instrument i poslužiti gotovo kao produžetak bubnjeva. Moj pristup instrumentu sastoji se od ritmike, proširenja bubnjeva, teksture, boje, ne nužno od brige o visini tona tijekom sviranja, već sviranja melodije, više korištenja instrumenta u stvaranju boje općenito. Drugo, koristim ga za sviranje melodija. Mogu biti kao još jedan svirač trube, mogu biti još jedno proširenje gitarskih linija, ali i svirati akorde. Mogu, usred svog sola, umjesto da samo sviram linearnim pristupom, odjednom, kao, primjerice, gitarist, prijeći na akordski, gotovo ritmički akordski pristup u soliranju. Dakle, to stvarno proširuje mogućnosti pristupu instrumentu i u bendu ima više uloga nego što mogu pretpostaviti, umjesto da se sve svede na jednu šablonu. Dakle, lijepo je. Zabavno je i to me čini sretnom jer, u osnovi, mogu raditi sve što poželim.”
Preuzeto iz Novog lista od 2. kolovoza 2026.