Baš me zanima koje ime bi pridodali ovom nizu, prvoklasnoj reprezentaciji rock klavijaturista: John Lord, Tony Banks, Rick Wakeman, Keith Emerson, Richard Wright, Rod Argent, Ian McLagan, Ray Manzarek, Billy Preston, Patrick Moraz.
Meni na pamet pada ime Ime Petera Bardensa, nezasluženo podcijenjenog klavijaturista koji bezrezervno zaslužuje zauzeti mjesto u ovom nizu.
Sasvim se legitimno možete upitati Who the fuck is Peter Bardens?
Wikipedija će otkriti da je to uz Andrewa Latimera jedan od osnivača benda Camel, nadalje da je bio klavijaturist Van Morrisonovog benda Them, te da je surađivao s imenima poput Roda Stewarta, Petera Greena, Micka Fleetwooda. Također je bio osnivač progresivno/psihodeličnog tria The Village, benda po formaciji istovjetnog bendu The Nice.
Vjerojatno odlučivši izići iz sjene glazbenih velikana odlučuje se za solo karijeru na osnovu zaista potetnog sviranja klavijatura, no njegove kompozitorske vještine ipak nisu pratile one sviračke.
Njegov prvi album „The Answer“ iz daleke 1970 godine tipičan je produkt stanja u glazbi tog vremena, rekao bih čak i produkt stanja šezdesetih godina kada je blues tekao venama večine glazbenika, a što je potencirano omotnicom albuma koja nedvojbeno asocira na doba sexa, opijata i naravno rock’n rolla.
Solidan je to (na momente i prosjećan) gulaš bluesa/soula i tada neizbježne psihodelije. U projekt su se uključila poznata imena tadašnje glazbene scene: Steve Ellis (Love Affair) vokal, Linda Lewis, Bruce Thomas (kasnije basist Elvisa Costella), te Peter Green, pravi kapitalac na gitari (inače maskiran pod pseudonimom Andy Gee). Greenova na prvu prepoznata gitara dominira cjelokupnim materijalom pa se stoga javljaju neizbježne asocijacije s ranom fazom Fleetwood Maca.
Svu svoju vještinu sviranja klavijatura Bardens je prezentirao u odličnoj dugometražnoj „Homage to the God of Light“, reprezentativnom, rasnom primjeru odlične psihodelije koja je svoje vrhunce imala baš sedamdesetih godina. Istu su Camel u raznim varijantama rado svirali na svojim nastupima u živo.
Nije ovo nikakav elitni uradak, no ipak ga zbog (na momente) eksplicitnog sviranja Petera Greena i Petera Bardensa treba izvući na svjetlo dana.