Bilo je to vrijeme kada nam nije baš sve bilo dostupno odmah kao danas. S albumom Dark Side of the Moon susreo sam se prvi puta tek tri i pol godine kasnije. Strašno to zvuči, zar ne? No, za 1976. godinu to i nije bilo strašno. Čak ni sâm nisam osjećao da propuštam nešto veliko i značajno. Nakon prvih albuma Pink Floyda, sve je bilo umotano u neku čudnu mistiku i traženje da baš sve ima neku duboku filozofsku poruku. Istina je da osobno nisam stajao na mjestu gdje su na Pompejima svirali Floydi, ali poznajem nekog tko je i na taj način ta filozofska poruka dobiva svoj planetarni značaj.
Album Dark Side of the Moon za nas kolekcionare imao je posebnu vrijednost iz čisto tehničkih audio razloga. On je sniman u tehnici koja se nazivala kvadrofonija. Za reprodukciju ploče bila su potrebna četiri zvučnika raspoređenih u svaki kut sobe s tendencijom da se slušatelj nalazi u sredini. Sve je to dodatno pojačavalo moj interes, mada sam već posjedovao jednu takvu long play ploču (Abraxas – Carlosa Santane, Columbia 1970). Ono što sam prvo uočio nakon preslušavanja albuma bila je tada strašna instrumentalna i glazbena perfekcija, a drugo je izuzetno raskošan ženski vokal u The Great Gig in the Sky te fenomenalna svirka na saksu.
Ovdje ne želim nabrajati sve moguće rekorde koje je srušio ovaj album, nebrojene milijune kopija koje su prodane diljem svijeta, već jednostavno želim opisati što je taj album tada značio općenito u životu osobe koja se svrstala u onu grupaciju koju nazivamo poklonicima rock glazbe. Sjećam se kako su tada stariji prepričavali da je album Dark Side of the Moon dobar, ali da je daleko od kultnih albuma banda poput The Piper At The Gates Of Down, Atom Heart Mother, Ummagumma ili Meddle. Naravno, meni kao i uostalom mnogim drugima, najprije je u uho ulazila skladba koja je započinjala zvukom kovanica koje bljuje jednoruki Jack – Money. No, kako su mjeseci prolazili sve više sam se okretao slušati teme poput Us And Them, On The Run, Any Colour You Like ili pak Time i The Great Gig in the Sky. Moram ovdje priznati da bez obzira na odmak od više od tridesetak godina i dan danas me fascinira glavni vokal Clare Torry jednako kao i back vokali (Doris Troy, Leslie Duncan, Liza Strike, Barry St. John) zajedno sa saks dionicama Dicka Parryja. Posebna priča su tehničke i instrumentalističke varijacije i ekshibicije tadašnje postave Pink Floyda (Gilmour, Mason, Wright, Waters), no o tome se ama baš sve zna.
Album Dark Side of the Moon savladao sam tek nakon nekoliko godina i tek tamo negdje prije albuma The Wall. Tek sam 1979. osjetio svu njegovu težinu i značenje. Možda se to sada nekome čini puka banalnost, ali to uopće nije tako. Ako se vratimo u sedamdesete godine prošlog stoljeća, vrlo brzo ćemo uvidjeti da je razmjena informacija išla relativno sporo, ali je u svakom svom segmentu imala određenu težinu. Danas, s ove točke gledišta, sve mi je to smiješno i zabavno, ali tada je to bilo pitanje reputacije ili razumijevanja cijele te rock furke. Shodno tome, točno je da su neki trčali po gradu, nudili i prodavali albume, dok su drugi stvarali filozofiju iz svojih tridesetak ploča i prodavali neku svoju čudnu briju. Oni treći su bili face, puštali su mjuzu i bili nedodirljivi. Tek oni četvrti, a tu i sam pripadam, bili su ljudi koji su jednostavno voljeli dobru glazbu, trudili se skupljati neke važne albume, imati svoj omiljeni band i tome slično. U to vrijeme, posjedovanje albuma Dark Side of the Moon bilo je pitanje poznavanja rock glazbe. Da, točno je. Čovjek ne može imati baš sve, ali uvijek se treba truditi imati barem dio onog što mi raspoznajemo kao bitno. S druge pak strane, dugi niz godina provedenih na sakupljanju albuma naučio me je samo jedno – nikada ne prodaj ono što voliš! Na taj način obezvrjeđuješ samog sebe, kao da prodaješ dio po dio svog života.
Album Dark Side of the Moon ima veliku ulogu u mom životu i čini njegov veliki dio i stoga ima zaista počasno mjesto u njemu. Znam da je tako i u općenitom kontekstu rock glazbe i filozofije. Njegova vrijednost nije mjerljiva i baš na taj način pokazuje koliko je veliki njezin značaj.
Album Dark Side of the Moon je konceptualni album usredotočen na mračnu stranu života koji otpočinje pozivom da se diše, a završava sve slabijim otkucajima srca i filozofskom porukom prema prelasku na onu mračnu i nepoznatu stranu Mjeseca ili života, tko zna?
Jeste li ikada razmišljali na taj način o jednom od najboljih albuma legendarnih Pinkača? Ako niste, vrijeme je da počnete!
Popis pjesama:
01. Speak To Me/Breathe
02. On The Run
03. Time
04. Great Gig In The Sky, The
05. Money
06. Us And Them
07. Any Colour You Like
08. Brain Damage
09. Eclipse
(EMI / Dallas Records)
