Hrvatski basist Mišo Hrnjak, član najpoznatije postave zagrebačke grupe Azra, preminuo je u 67. godini života. Uz Branimira Johnnyja Štulića i bubnjara Borisa Leinera bio je dio trojca koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća stvorio neka od najvažnijih poglavlja domaće rock-glazbe.
Hrnjak se Azri pridružio 1979. godine, u razdoblju kada je bend počeo dobivati svoj prepoznatljivi oblik. Njegova bas-gitara postala je važan dio zvuka grupe, a suradnja sa Štulićem i Leinerom rezultirala je pjesmama i albumima koji su obilježili generacije slušatelja.
U toj postavi Azra je snimila svoj istoimeni debitantski album iz 1980. godine, dvostruki album „Sunčana strana ulice” iz 1981. te „Filigranske pločnike” iz 1982. godine. Hrnjak je sudjelovao i u stvaranju koncertnog albuma „Ravno do dna”, snimljenog tijekom nastupa u zagrebačkom Kulušiću 1981. godine, a objavljenog 1982. godine.
Bila je to postava koja je na koncertima funkcionirala kao čvrsta i energična cjelina. Štulićeva gitara i vokal, Leinerovi bubnjevi i Hrnjákova bas-gitara činili su prepoznatljivu ritmičku okosnicu Azre. Iako je u bendu proveo relativno kratko vrijeme, njegov je doprinos ostao zabilježen na izdanjima koja se i danas smatraju nezaobilaznim dijelom povijesti rock-glazbe na ovim prostorima.
Bio je marljiv, tih i samozatajan glazbenik. Bas-gitaru svirao je linijski, ali i melodijski, a njegov je pristup instrumentu utjecao na mnoge basiste ovih prostora, pa i šire. Prema nekim tvrdnjama, među njima je čak i Krist Novoselić, basist Nirvane.
Azru je napustio 1982. godine, nakon odlaska na odsluženje vojnog roka. No odluka o udaljavanju od profesionalne glazbe nije bila samo posljedica vojnih obveza. Nakon povratka odlučio je krenuti drugim životnim putem, daleko od koncertnih pozornica i glazbene industrije.
Godinama je putovao Europom, a važan dio njegova života bila je Mađarska, gdje je upoznao suprugu Uršulu, s kojom je dobio petero djece. Posvetio se obitelji i drugim poslovima, među kojima je bila i izrada namještaja. Njegov život nakon Azre bio je prilično drukčiji od onoga koji je živio tijekom intenzivnih godina na rock-sceni.
Glazbi se ipak vratio nakon dugog izbivanja. Ponovno se povezao s nekadašnjim kolegom Borisom Leinerom, s kojim je pokrenuo sastav Leiner & Hrnjak. Njihova suradnja bila je prilika za novo glazbeno poglavlje, ali i podsjetnik na razdoblje koje su zajedno proveli u Azri.
Godine 2015. objavio je autobiografiju „Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu”, u kojoj je iz vlastite perspektive opisao odrastanje, ulazak u Azru, suradnju s Johnnyjem Štulićem, glazbenu scenu osamdesetih i život nakon odlaska iz benda. Knjiga je pružila uvid u čovjeka čija je životna priča bila znatno šira od nekoliko godina provedenih u jednom od najvažnijih rock-sastava ovih prostora.
Mišo Hrnjak nije bio glazbenik koji je desetljećima gradio javnu karijeru niti je nakon odlaska iz Azre nastojao održavati vezu s nekadašnjom slavom. Ipak, njegov je bas ostao zabilježen na albumima koji su odavno postali dio glazbene povijesti. Upravo kroz te snimke ostat će povezan s jednim od najvažnijih razdoblja domaćeg rocka.
