Mate Mišo Kovač, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih hrvatskih pjevača, preminuo je 31. listopada 2026. godine u 86. godini života. Rođen je 16. srpnja 1941. u Šibeniku, a tijekom gotovo šest desetljeća duge karijere postao je jedna od najprepoznatljivijih osobnosti hrvatske glazbene scene. Njegov odlazak označava kraj jedne velike glazbene priče, ali pjesme koje je ostavio iza sebe nastavit će živjeti među generacijama slušatelja.
Mišo Kovač odrastao je u Šibeniku, a glazbom se počeo baviti još kao mladić. Prvi značajniji uspjeh ostvario je 1961. godine, kada je na natjecanju Prvi glas Šibenika podijelio prvo mjesto. Profesionalni glazbeni put započeo je 1964. godine, kada je potpisao ugovor s diskografskom kućom Jugoton i objavio prvu gramofonsku ploču s pjesmom „Ne mogu prestati da te volim”, prepjevom pjesme Raya Charlesa „I Can’t Stop Loving You”.
Pravi proboj na glazbenoj sceni dogodio se krajem šezdesetih godina, ponajprije zahvaljujući suradnji sa skladateljem Đorđem Novkovićem. Pjesma „Više se nećeš vratiti” iz 1969. godine donijela mu je veliku popularnost, a početkom sedamdesetih postao je jedan od najtraženijih pjevača tadašnje jugoslavenske glazbene scene.
Pobjeda na Splitskom festivalu 1971. godine s pjesmom „Proplakat će zora” dodatno je učvrstila njegov status. Uslijedile su pjesme koje su obilježile njegovu karijeru i postale dio domaće glazbene baštine: „Ostala si uvijek ista”, „Ako me ostaviš”, „Ti si pjesma moje duše”, „Dalmacija u mom oku”, „Svi pjevaju, ja ne čujem” i mnoge druge. Njegov repertoar povezivao je zabavnu glazbu s dalmatinskim i mediteranskim melosom, a interpretacija je bila prepoznatljiva i izvan granica Hrvatske.
Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Kovač je nizao festivalske uspjehe, nagrade i velike diskografske naklade. Prema objavljenim diskografskim podacima, njegove ploče i drugi nosači zvuka prodani su u više od 20 milijuna primjeraka, čime je postao jedan od komercijalno najuspješnijih izvođača na prostoru bivše Jugoslavije. Njegova popularnost nije se temeljila samo na prodaji ploča. Koncerti su redovito okupljali velik broj ljudi, a publika je njegove pjesme prihvaćala kao vlastite.
Privatni život obilježile su i velike tragedije. Smrt sina Edija 1992. godine teško ga je pogodila, nakon čega se na određeno vrijeme povukao iz javnosti i glazbe. Unatoč teškom razdoblju, vratio se nastupima i snimanju, a njegova povezanost s publikom ostala je snažna. Među važnijim kasnijim uspjesima istaknula se pjesma „Dalmatino”, kao i suradnje s kćeri Ivanom Kovač.
Posebno mjesto u njegovoj karijeri zauzima odnos s publikom, koji je često nadilazio uobičajene okvire koncertnog nastupa. Njegova povezanost sa Šibenikom, Dalmacijom i Hajdukom bila je dio javnog identiteta, a prizor Miše Kovača s podignutom rukom i mikrofonom usmjerenim prema publici postao je prepoznatljiva slika domaće glazbene scene.
Jedan od velikih trenutaka njegove kasnije karijere bio je koncert „Samo nas nebo rastavit može”, održan 5. lipnja 2022. na splitskom Starom placu, pred približno 30.000 posjetitelja. Bio je to još jedan dokaz da njegova popularnost nije pripadala samo generacijama koje su odrastale uz njegove pjesme sedamdesetih i osamdesetih godina, već da je i desetljećima poslije imao iznimno vjernu publiku.
Za svoj doprinos glazbi 2012. godine dobio je Porin za životno djelo.
Mišo Kovač bio je izvođač čije su pjesme odavno izašle iz okvira žanra kojemu je pripadao. Pjevale su se na koncertima, stadionima, obiteljskim okupljanjima i u brojnim drugim prilikama, a njegov glas postao je dio glazbenog odrastanja nekoliko generacija. Njegova karijera pokazuje koliko snažan i dugotrajan odnos jedan pjevač može izgraditi sa svojom publikom. Odlaskom Miše Kovača hrvatska glazba izgubila je jednu od svojih najprepoznatljivijih osobnosti.
