Jedno od značenja riječi „kult“ definirano je kao obožavanje, izvanredno štovanje koje se iskazuje nekoj osobi ili predmetu. U našem slučaju štovanje se odnosi na bend koji to ustvari nikad nije bio u pravom smislu riječi; prije bih ih opisao kao skupinu entuzijasta i zaljubljenika u blues kojega nikada nisu doslovno prepisivali i tumačili, nego su mu uvijek dodavali osebujan lokalni kolorit (naročito u autorskom materijalu), izražen na pomalo šeretski način uz uvijek potrebnu dozu lirskog minimalizma, uvijek uz vrlo visoku kvalitetu svirke, te ponekad na vokalnom tragu barda splitske glazbene scene – Tome Bebića. Kroz već 40 godina održavanja blues „seminara“, mala armija eminentnih i onih manje poznatih glazbenika (kroz razne postavke izmijenilo se više od 30 ljudi) sasvim neortodoksno uveseljava i oduševljava drugu malu armiju, onu vjernih sljedbenika i prijatelja s kojima su isprepleli neraskidivu mrežu obostrano iskrenih osjećaja. Veseli „bluzeri“ koji nikad nisu robovali glazbenim izdavačkim predatorima poznati su kao jedni od utemeljitelja splitske blues / klupske scene, a odazivaju se na ime Otprilike Ovako.
A priča o njima ide otprilike ovako: ekipa mojih poznanika s Pjace, bez glazbenog iskustva ali s puno odslušanih blues sati, počela ga je svirati iz čiste zafrkancije na njegovim primarnim „instrumentima“ poput valovite daske za pranje rublja, štapa od metle preko kojeg je bio razapet konopac i umetnutog u kantu (zamjena za bas), drombuljama. Daleke 1974. godine održan je njihov prvi koncert u bivšem kinu „Split“. Damir Šalov na drombuljama, Mladen Velat na washboardu, Pjero Reskušić na washtube basu, braća Tonći (Krifle) i Vlado (Patak) Kragić na akustičnim gitarama, te Jadran Zlodre – Gobbo vokal i usna harmonika, svojim su akustičnim nastupom pobudili pažnju ondašnjih podosta introventiranih medijskih napisa o rocku/bluesu, pa je u Slobodnoj Dalmaciji osvanuo, za njih, afirmativan naslov: „Iza duge kose ne krije se uvijek kratka pamet“. Činjenica je kako su oni bili prvi čistokrvan blues bend ne samo u Splitu, ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj bivšoj državi. Udareni su temelji jednoj legendi kroz koju su prošli brojni glazbenici i pomalo neobični instrumenti za blues: violina, viola, cello, te mandolina moje bake izrađena daleke 1901. godine, čiji je karakterističan zvuk Krifle uspješno asimilirao u blues harmonije.
A onda je (kao u pjesmi „Osamdesete“) Krifle otišao u Austriju, Pjero u SAD; Gobbo i Patak ostali su na vjetrometini, ili kako Patak kaže – na nuli. Zimske boje i težine Domovinskog rata nisu dugo trajale, igrom slučaja u priču se upliću imena mladića koji su objeručke prihvatili ponudu za zajedničkom svirkom, pa su tako Vlado Garić (inače aktualni tenor u klapi Cambi – onoj splitskoj i član poznatih 4 tenora), Goran Cetinić – Koča (gitara, vokal), te Goran Slaviček – Salko na basu postali punopravni članovi benda. Akustična faza je završena, a nastupila je ona električna s bezbroj kvalitetnih glazbenika, koji su u bend ulazili na razne načine, ali uvijek uz jedan uvjet – apsolutno su morali biti na istoj valnoj dužini s ostatkom benda.
A kroz sve te faze jedno je ime polako ali sigurno postajalo sinonim za bend – Gobbo. Gobbo kao autor pjesama, Gobbo kao autor minimalističkih, ponekad totalno otkačenih, zajebantskih ali i crnih tekstova, ponekad u najboljoj tradiciji haiku poezije, Gobbo crnačkog glasa kao iz podruma, Gobbo i njegovi „blues vitezovi“ svjetske kvalitete koju nikad nisu znali naplatiti, Gobbo koji nas je nažalost prerano napustio.
Zato je i autor Marko Petrić snimio dokumentarac u kojem se sa lakoćom može utvrditi da je ovakav bend mogao nastati samo u Splitu, gradu s tisuću izbornika iz svake sfere života, gradu u kojem je zajebancija znak zdravog razuma i inteligencije, gradu koji ne prašta olako, ali i gradu koji zna cijeniti kvalitetu i originalnost. Svugdje drugdje ovakav projekt poprimio bi atribut sterilnosti i poslovične dosade.
Preporuka: obavezno potrošiti nekih 50 minuta vremena, zaista se isplati.
