Nakon što se trinaest godina uspješno izbjegavao s hrvatskom metropolom, John Lydon, nekoć poznatiji kao gnjevni Johnny Rotten, a danas više kao ekscentrični djedica iz predgrađa Londona, sinoć je napokon ponovo uveo svoj Public Image Ltd. u punu Tvornicu kulture.
Povod dolaska je turneja simboličnog i prilično prkosnog naziva „This Is Not the Last Tour”, kojom Lydon dokazuje da, unatoč gubitku supruge Nore i dugogodišnjeg menadžera Ramba, penzija još uvijek nije za njega.
Krajem koncerta, Johnny je naglasio kako su mu zadnjih par godina bile pravi pakao, a da smo ih mi upravo učinili još gorima.
Objašnjenje je vjerojatno što smo za pojmove punk koncerta bili relativno tihi i mlaki. Ali u obranu mogu reći da je bio radni utorak, i da su publiku dominantno činili fircigeri i funfcigeri i ostale ostale okamine. Ali kod negdašnjeg punk heroja tempo ne usporava. Pazi ovo, frajer je dan prije bio u Beogradu, pa odmah sljedeći dan u Zagrebu a sutradan već u Budimpešti. Prekosutra u Pragu, dan poslije u Beču itd, itd. Ja sam jučer bio na koncertu, danas sam na bolovanju.
Tako da svaka čast stari moj!
Zadatak da zagrije publiku dok čačka po mobitelima dobila je zanimljiva grupa Foster koja je uspješno nagnala ekipu da se ostavi skrolanja. Bili su baš dobri.
A onda uz zvukove Mozartove arije u izvedbi Florence Foster Jenkins, na binu u svom prepoznatljivom stilu stupa PiL i Lyndon koji će gđu Jenkins nazvati svojom učiteljicom pjevanja.
Krenulo je udarno s pjesmom „Home“, koja je odmah uspostavila taj specifični, teški PiL-ov zvučni zid. Nova ritam sekcija, predvođena bubnjarom Markom Robertsom, zvuči nevjerojatno moćno. Intenzitet udaraca davao je osjećaj industrijskog stroja koji melje sve pred sobom. Lu Edmonds je pokazao svoje majstorstvo mijenjajući gitare i onaj svoj tradicionalni bliskoistočni instrument (saz) kojim je pjesmi „Flowers of Romance“ udahnuo dozu hipnotičkog misticizma. Četvrti član bio je basist Scott Firth, koji je svirao s pun kufer raznih bendova.
Naravno, nismo mogli proći bez klasičnih „lydonizama“. Čovjek i dalje trese šmrklje po pubici. Tu i tamo hračka po bini i pun je energije. Prgav, namjerno provokativan i zajeban. Mada tekstove povremeno čita iz tekice, njegova scenska prisutnost je imperijalana. Kako se kreće i prodorno reže pogledom kroz dvoranu.
Dosta je pjesama produženo u rave varijantu pa većina njih trajala i po desetak minuta, od kojih svakako treba podcrtati “Warrior”, koja je natjerala Tvornicu na kolektivni ples.
Na bisu smo dočekali mantru generacija – „Rise“. Kada je dvorana uglas s Lydonom skandirala „Anger is an energy“, osjetilo se da to više nije samo tinejdžerski bunt, već krik otpora protiv svega što život nosi u…valjda u ovim godinama ili ovoj dobi.
Sve u svemu, bilo je borbeno. Lydon nas je napustio uz taktove pjesme “The Marrow Song” i refren “Ooh, what a beauty”. Gledajući ga kako odlazi s bine, jasno je da, dokle god u njemu ima onog gnjevnog dječaka iz Finsbury Parka, PiL će biti sve samo ne nostalgični revijalni bend.
Okvirna setlista:
- Home
- Know Now
- World Destruction (Time Zone cover)
- Corporate
- This Is Not a Love Song
- Poptones
- Death Disco
- Flowers of Romance
- Warrior
- Shoom
- Open Up (Leftfield cover)
Bis:
- Public Image
- Rise
- Annalisa / Attack / Chant
- the Marrow Song (zborno)
