Ono što znači pojam “švedski stol” za dobar izbor raznovrsnih jela koja možemo birati po svom ukusu i koliko hoćemo, pa bismo vrlo rado nešto ponijeli i kući, da možemo i smijemo, to za mene od sada znači pojam “varaždinski stol” za jednako tako dobru i izdašnu glazbenu ponudu. “Varaždinski stol” bio je postavljen tog, konačno pravog lijepog ljetnog dana i još ljepše večeri, 12. srpnja, na travi stadiona nogometnog kluba Varteks, u sjevernom šesnaestercu. Organizatori su naime naslutili da, nažalost, posjetitelja neće biti dovoljno za rasprostiranje stola po čitavom igralištu, pa su prostor za blagovanje vrhunske glazbe suzili ogradama na svega trećinu nogometnog igrališta i na malo zapadne tribine. Glazbeni sladokusci koji su izostali s ove gozbe sada s pravom mogu žaliti, jer sigurno ne bi otišli gladni spavati. Što se tiče želje da ponesem nešto i kući, istina je da ne mogu ponijeti koncert, ali još nisam niti svjestan koliko sam toga ponio “in my mind” i koliko ću još dugo sa zadovoljstvom probavljati ponesenu zalihu kulturne hrane, do sljedećeg nekog “varaždinskog stola”, ma gdje bio “serviran”.
Zakasnio sam na “varaždinski stol” oko pola sata, pa nisam stigao kušati predjela koja se zovu Tripdavon i Voodoo Lizards, nego sam počeo od Zorana Predina i Lačnog Franza. Ovo se staro novovalno društvo okuplja iznova svako malo, pa tako prilično samozatajno ipak funkcionira već tridesetak godina. Organizator im je dozvolio samo pola sata svirke, od 16:15 do 16:45, pa je na kraju Zoran Predin rekao da im je nažalost ostala još jedna uvježbana pjesma koju neće stići izvesti te su umjesto nje na kraju za pozdrav izveli a cappella nekoliko sekunda pripjeva Aleluja iz Haendlovog Mesije.
Lačni Franz i njihovi gledatelji ostali su dakle gladni jedne pjesme. Ovo malo što smo čuli bilo je lijepo, dopadljivo, pripremljeno i uvježbano, pa smo tako stigli čuti pet lijepih rock-šansona, među njima svakako Naj ti poljub nariše ustnice i Ne mi dihat za ovratnik. Dok nam se Zoran Predin obraća na vrlo korektnom hrvatskom jeziku, žao mi je što mu se ne bih mogao džentlmenski revanširati sa niti približno tako dobrim slovenskim jezikom. On je jednostavno skroman, smiren, pribrani intelektualac kakvih s obje strane na važnim mjestima jako nedostaje. Da su poput njega, više bi između nas bilo razmjenjivanja estetike života, a ne… No, dobro, nije tema…
U 17:15, dok je sunce još naveliko, konačno, žarilo i palilo, na pozornicu je došao žariti i paliti Joe Jackson na najvećem instrumentu festivala, na pravom koncertnom glasoviru. Na meniju ovog festivala nema čega nema. Siguran sam da velika većina od još uvijek malobrojne publike koja se udostojila već sada doći na priredbu, ubrojivši i mene, nikada nije uživo slušala Joa Jacksona, koji je zvukom bio pravo osvježenje festivala. Rijetko se može čuti glazba sazdana samo od zvuka klavira, basa i bubnjeva. Vjerujem da je svima prijao ovaj sos u kojem je bila primješana pop-glazba, jazz i klasika. I dobro je da nije bilo drugih instrumenata jer je tako dobiven zvuk kakav se rijetko čuje.
Svojom svirkom na glasoviru i pjevanjem Joe Jackson ne može prikriti svoje akademsko obrazovanje. To je vrlo strukturirana glazba, s velikim rasponom dinamike i posebnom dramatikom i ugođajem. Izvan svih trendova i uhodanih izlizanih stilova. S prikrivenom, nesladunjavom, posebnom i neizrabljenom melodioznošću. Kako je nastup počeo sam, pa su mu se u svirci naknadno pridružili kolege iz grupe, tako je na kraju svog jednosatnog repertoara, u kojem su se našle, na primjer, skladbe Fools In Love i Is She Really Going Out With Him, u zadnjim taktovima osme skladbe ostao sam i bez bisa otišao, ostavivši nas pod snažnim dojmom.
Tehnički je dio organizacije ovoga festivala također jako dobro funkcionirao i po planiranoj satnici još do tada nije bilo nimalo kašnjenja. Ova je disciplina zadržana sve do samoga kraja, kada je, zanemarivo malo kasnije nego što je planirano, počeo svirati Carlos Santana. No, kada se uzme u obzir sve zahtjevnija promjena scene, kako se festival razvijao i zahuktavao, ova sitnica nije vrijedna spomena.
Sljedeći su na scenu došli Eric Burdon i njegova odavno “prateća” grupa The Animals. Malo osvježena snagama mlađe generacije, ali nije to toliko presudno. Važno da “institucija” opstane, a to je i zaslužila. Naime, po njihovom nastupu dalo se naslutiti da ovogodišnji izbor sudionika festivala nije učinjen po kriteriju “tražimo stare zvijezde, da ih vidimo i čujemo ako do sada još nismo, pa da im bar počasno odamo priznanje, bez obzira što sada sviraju i pjevaju samo toliko koliko još mogu i koliko se sjećaju”. Naprotiv, svi do kraja dokazali su ne samo da rocku, bluesu i soulu još nije mjesto u “ropotarnici povijesti”, nego i da ima istih onih koji su ih stvorili, a da još funkcioniraju u punoj formi te da svoju glazbu stignu i osvježavati u skladu s razvojem glazbe i tehnologije, pronalazeći nove načine izražavanja i nove aranžmane.
Uživali smo u poletu i svježini svirke i mladih i starih svirača The Animalsa, a pogotovo u frontmanu Ericu Burdonu, pa mi je taj njihov sat vremena tako brzo proletio da sam stekao dojam da su prerano na set listu uvrstili adut poput House Of The Rising Sun. Kad ono – pa to je zadnja skladba na repertoaru! Ipak, oni su danas bili prvi koji su dobili pravo na jedan bis. A izvedba već “otrcane” i previše poznate House Of The Rising Sun dobar je primjer ispravnog načina na koji se ne samo “spašavaju” stari hitovi, nego i na koji se dokazuje zašto su oni “zimzeleni”: Zato jer omogućuju bezbrojne načine izvođenja i bezbrojne varijacije teme. Ova je skladba trajala gotovo deset minuta i ima vrlo malo sličnosti s već “izlizanom” studijskom” verzijom. Ali ipak je to prepoznatljivo ta skladba.
Svježini izvođenja skladbi Erica Burdona i The Animals pridonijela je i simpatična sviračica (meni nestručnjaku nepoznatog) instrumenta koji sliči na malu lutnju ili mandolinu, a svira se gudalom poput violine. Od ostalih antologijskih skladbi iz opusa ove grupe koje smo čuli mogu spomenuti I Believe To My Soul, Boom Boom, It’s My Life i, naravno, Don’t Let Me Be Missunderstood.
U 20:00 gužva je u našem “koralu” pred pozornicom postajala sve veća, a na pozornici je počeo pravi “performance” “kralja” Solomona. Na redu je naime bio Solomon Burke. Na pozornicu je montiran veliki kraljevski tron, okićen buketima crvenih ruža i ogrlica. Okružile su ga egzotične ljepotice koje su istovremeno i članice njegovog velikog benda, violinistice, pjevačice i plesačice. One su formirale vizualnu barijeru kako bi neopaženo od publike na tron doslovce instalirali kralja Solomona kojeg su dovezli u invalidskim kolicima.
Solomon Burke je pravi div, podjednako raskošan u sve tri dimenzije, pa je njegov volumen najpreciznije izračunati koristeći se formulom za volumen kugle. Uzevši u obzir njegove godine, razumljivo je da ga moraju voziti, jednako kao što su nekada morali voziti i blokove za gradnju egipatskih piramida. Dobro, šalu na stranu, Solomon Burke je napravio takvu soul feštu, sa svojim “dvorjanicima” i “damama”, kojih je bilo, ako sam dobro prebrojio, četrnaest, da mi se čak i Santana poslije, što se tiče dojma, učinio pomalo “razvodnjen”. U odličnoj pjevačkoj formi, dobrog raspoloženja i velike volje za srdačan i vrući kontakt s publikom, naročito ženskom, prema kojoj je veliki kavalir, oko sebe je nezadrživo rasprostirao i svoj soul i svoju dušu.
Siguran glas, čvrsta glazba, odlični svirači i raskošni aranžmani, razmjena dijelova odjeće sa (ženskom) publikom, bacanje ogrlica, dijeljenje ruža sa svog trona, počeo sam samo deklarativno nabrajati jer biste inače dulje čitali ovaj izvještaj nego što je trajao njegov nastup… Bilo je tu raznih pjesama, pa i Sitting On The Dock Of The Bay i Proud Mary… A kad se počeo spuštati mrak, poslije 21:15, tek tada se počela pripremati atmosfera za video zid i light show. Samo je Santana mogao imati večernji koncert…
Ne smijem zaboraviti spomenuti i odličan razglas koji je uspješno prenio kvalitetu svirke svih izvođača u publiku. Vjerujem da nitko nije ostao uskraćen i za glasnoću jer gledalište nije bilo, kao prošle godine, dugačko stotinjak metara. Sve se odvijalo, kako sam već spomenuo, u šesnaestercu. Ne odgovaram za one koji radije sjede na tribinama pa ma kako daleko bili… Jedine tehničke poteškoće s vrlo zahtjevnim ozvučenjem na čitavom festivalu trajale su kratko i upravo za vrijeme pjevanja Solomona Burkea, kad su mu zbog “krckanja” morali promijeniti mikrofon. Ali tehnička služba i to je znalački i brzo otklonila pa i taj slučaj nije vrijedan spomena.
Santana je valjda jedini na ovom festivalu kasnio, ali samo petnaestak minuta, zbog zamjene raskošne Burkeove scene s bar jednako tako raskošnom Santaninom. On, začudo, nije po brojnosti odnio današnju pobjedu, jer je imao tri svirača manje od Burkea. I njegova je ekipa isključivo muška. Besprijekorna, savršena ritam sekcija, čak tri baterije bubnjeva i sličnih udaraljki čine podlogu kroz koju se Santana svojim improvizacijama može “šetati” kako hoće i koliko hoće. Možda je zato na trenutke djelovao “tehnički” hladno, a ponekad mi se učinilo da “produžuje” neke skladbe do opasnosti da postane dosadan. Ali bio je posljednji danas i nije mu se nikamo žurilo. Nakon njegovih današnjih prethodnika djelovao mi je pomalo “razvodnjeno” u nekim rap i hip-hop sekvencama skladbi, ali to je njegov način da premosti godine od Woodstocka prije ravno četrdeset godina, do današnjih dana.
Za razliku od svojih vršnjaka, pa čak i mnogih mlađih, on se drži odlično, od vitke linije do pokretljivosti. Svirao je skladbe iz različitih razdoblja svog stvaralaštva, od Black Magic Woman do “Marie”. Na kraju woodstockovska poruka “Peace And Love” i podizanje djece (koje je još i u ponoć ondje bilo) na pozornicu da se pridruže njegovoj ritam i plesnoj sekciji. Da, na trenutke mi se učinilo da “proživljavanje” njegove glazbe popušta u ime “karnevalskog latino plesnjaka”, ali to je već stvar sklonosti i ukusa…
Od nemuzičkih atrakcija festivala svakako treba istaknuti “reviju” varaždinskih zračnih snaga koje su uspostavile “neprobojan” zračni kišobran i imale potpunu kontrolu svog zračnog prostora. Čitave večeri nije bilo nijednog komarca. Avioni u niskom letu iznad nas, s rasprskavajućim raketama, preleti u trokutastim formacijama poput letećih tanjura, vertikalno dizanje u nebo i poniranje poput ranjenih ptica, sve to nije promaklo niti Ericu Burdonu koji je za vrijeme svog nastupa pratio i ovu zabavu… I još nešto: pivo je čitavo vrijeme bilo hladno i korektno natočeno.
Na kraju, završit ću izvještaj s velikom tugom koja se nadvila nad čitav doživljaj ovog odličnog festivala. Kad je počela svirka Erica Burdona, sasvim slučajno pored mene (bio sam desetak metara ispred pozornice) stao je naš uvaženi Darko Glavan. Pozdravio sam ga i pitao kada je stigao. Rekao mi je: “Malo prije, upravo na kraj koncerta Joea Jacksona”. Zadržao se nekoliko pjesama pored mene, zapljeskao i bez riječi otišao… U povijest…
