Rough Trade Records sa zadovoljstvom najavljuje debitantski solo album jedne od najutjecajnijih i najcjenjenijih irskih pjevačica, Radie Peat iz bendova Lankum i ØXN. Sa svojom jedinstvenom vizijom, zadivljujućim vokalnim rasponom i pronicljivim smislom za humor, Peat je poznata po svom snažnom kontraltu, tehničkoj suverenosti i emocionalnoj dubini. Ona izdvaja samu bit folk glazbe, udahnjuje život starim pjesmama i prenosi ih dalje s novim značenjem, istodobno čuvajući i obogaćujući irsku pjevačku tradiciju.
No Human Tongue Can Tell istodobno je duboko osoban i široko univerzalan album. Promišljen, a ipak pragmatičan. Kroz ovu zbirku narodnih pjesama Radie samouvjereno, samostalno i neovisno iznova pripovijeda ljubavne priče iz folk tradicije. Stvara trenutak u kojem glas jedne žene predstavlja glasove mnogih kroz stoljeća ili, kako Peat opisuje, „prenošenje stotina godina tuđih iskustava, koja su se upijala u pjesme generacijama i generacijama prije vas, povezuje vas sa životnom mudrošću koja nadilazi zbir vaših vlastitih iskustava”.
U tom smislu album zvuči i drevno i suvremeno. Prožet mudrim savjetima, katarzom duboke patnje i vedrinom usred očaja, No Human Tongue Can Tell zbirka je pjesama koje nas uvjeravaju da su i drugi već bili tamo gdje smo mi sada.
Glas Radie Peat odlučan je u pjesmi „The Moon and Stars”, dok se uživljava u njezin gnjev. Izmijenila je i tekst, prkosno pjevajući: „Voljela bih da nikada nisam vidjela tvoje lice niti čula tvoj lažljivi jezik”. Peat koristi energiju ogorčenosti kako bi utjelovila junakinju koja trpi najtežu izdaju i napuštanje u trenutku kada joj je pomoć najpotrebnija.
„U pjesmi postoje prikrivene reference na neželjene trudnoće i pobačaje”, objašnjava Peat. „Osim spominjanja rute, biljke koja se koristila za izazivanje pobačaja, željela sam ta iskustva predstaviti iz ženske perspektive — da nas povežem s njezinim iskustvom.”
Peat prenosi osjećaj očaja i sputanosti. „Kada sam pisala stihove koji spominju vrištanje i urlanje, prisjećala sam se završne scene drame Sive Johna B. Keanea iz 1959.” Kada sazna za ugovoreni brak, Sive bježi u noć i utapa se u močvarnoj jami. Peat je u svoju preradu pjesme unijela osjećaj iz te scene — „Nikada… čak i kada bi sunce, mjesec i zvijezde pali s neba i rastrgali tlo pod mojim nogama… nikada!” — kako bi pojačala gnjev i očaj.
„Sjeme ovog albuma posijano je davno”, objašnjava Peat govoreći o No Human Tongue Can Tell i nastavlja:
„Vjerojatno već petnaestak godina ta ideja tiho živi u pozadini moje glave. U dvadesetima sam gledala dokumentarac o tome kako je Mike Oldfield radio Tubular Bells i ostala mi je ideja da bih voljela pokušati snimati na taj način, tako da sama napišem i odsviram sve dionice koje se prepliću. Ideja da ste ograničeni vlastitim umom i sposobnostima, sa svim slijepim točkama i osobnim sklonostima, bila mi je veoma privlačna i osjećala sam da bi iz toga nastalo nešto nedvosmisleno jedinstveno, bilo dobro ili loše.
Zbirka narodnih pjesama na albumu lako se složila i tek sada vidim tematsku vezu među njima. To su uglavnom pjesme o ženskoj borbi, patnji, snazi i izdržljivosti. Ali mnoge govore i o ljubavi, sa svim komplikacijama koje ona donosi. Unijela sam mnogo sebe u ovaj album i nadam se da će postići ono čemu sam težila.
U glazbenom smislu, na ovaj album najviše su utjecali Shirley i Dolly Collins, Enya, Lal Waterson, Katie Kim, Jackson C. Frank, Karen Dalton, Nellie Weldon i Liam Weldon. Željela bih zahvaliti Johnu Spudu Murphyju što je napravio ovaj album sa mnom; bez njegova talenta i strpljenja on jednostavno ne bi postojao.”