Renato Metessi i Zvijezde obilježit će Valentinovo u Tvornici uz svoje najveće ljubavne hitove! Ikona novog vala uz svoj će uigrani bend u subotu, 15. veljače 2025. godine pred publiku donijeti najveće glazbene dragulje iz opusa grupa Patrola i Zvijezde. Tim smo povodom s njime razgovarali o predstojećem koncertu, retrospektivi karijere, ali i prisjećali se razdoblja novoga vala.
Nakon što si održao koncert u Tvornici 18. listopada 2024. godine, za Valentinovo se ponovno vraćaš u nju sa svojim Zvijezdama. Zašto baš ponovno Tvornica?
Nakon Kulušića koji je zatvoren, Tvornica mi ima taj štih i atmosferu rokerskoga mjesta kao nekad Kulušić. Osim toga u Tvornici su dosad u posljednjih 20 i više godina otkad je otvoren tamo prostor za svirke i koncerte nastupili neki od mojih najvećih uzora, tamo sam gledao, recimo, Mick Jonesa iz moje omiljene punk rock grupe The Clash i popio pivo s njim! Samo to bi bio dovoljan razlog da i mi kao Zvijezde nastupimo na istom mjestu koje je dosad već postalo kultno rock’n’roll mjesto, hram dobre glazbe!
Hoće li ovoga puta set lista više biti orijentirana na ljubavne pjesme? Odnosno, hoće li se predstojeći koncert razlikovati od posljednjega u Tvornici?
Set lista će biti prilagođena ovim prigodnim danima ljubavi povodom Valentinova, ali će svakako biti vrlo raznolika i neće izostati i oni moćni gitaristički rogovi i udari po kojima su Zvijezde poznate, kao i hitovi koji su postali evergreeni poput „Nikol“ ili „Ne pitaj za mene“ i ostalih!
Vraćamo se u 1980-e. Davne 1980. s grupom Patrola i hitom „Ne pitaj za mene“ osvojio si vrhove tadašnjih top lista širom bivše države. Godinu dana od prvoga (i jedinoga) 1982. raspustio si svoju prvu grupu. Što je dovelo do toga?
Nisam ja „raspustio“ grupu, ja sam je osnovao te osmislio i glazbeni i cijeli image koji je bio u tom novovalnom stilu, koji se pojavio tada na svjetskoj glazbenoj sceni kao nešto novo uz punk, mješavinu reggaea kao kod The Police i raznih drugih utjecaja… Mene su izbacili iz moga vlastitog banda jer sam bio onako mlad, divlji i to se svidjelo publici, al’ nije njima koji su htjeli malo studirati i voditi neki regularni život i svirati….a ja sam se htio potpuno posvetiti glazbi i živjeti je u doslovnom smislu svakodnevno …sex, drugs & rock’n’roll!
Potom si osnovao grupu Zvijezde, s kojom si objavio pet studijskih albuma i u vrijeme novog vala izbacio hitove koji se i danas često vrte na radiju (“Nikol”, “Koji film sad vrtiš u glavi”, “Narodna”, “Grad i njegovi anđeli”). No i Zvijezde nisu bile predugoga vijeka. Od originalne postave benda 1990-ih ostao si samo ti. Gdje su nestali ostali članovi?
Zvijezde sam osnovao po „svojoj” mjeri i danas smo u Tvornici zajedno nas četvorica iz originalne postave osnovane 1982. godine i to puno toga govori o bandu koji sam tada oformio! Postave su se mijenjale iz čisto životnih razloga, odlazak u tadašnju vojsku, ženidbe i obitelji koje su neki osnovali i prestali se baviti glazbom kao primarnom ili bi prelazili u druge bendove i svirali sa drugim izvođačima po povratku s vojnoga roka, dok bi ja već isto tako imao uhodane nove članove s kojima sam u međuvremenu snimio i novi album… To je bio recimo slučaj kod „Pravovjernih plesača“ gdje je Žana zamijenio Željko Banić – Bane, kasniji Songkillers, ili bubnjar Željko Turčinović – Tuki, koji je mijenjao Branka Badanjeka sadašnjega i originalnoga člana i suosnivača prvih Zvijezda s „Imitacije života“. Tuki je kasnije prešao u Film kod Jure Stublića. U to su vreme takve zamjene bile skoro pa uvriježene, uobičajene i tako su funkcionirali i Parni Valjak, Film, Prljavo Kazalište i mijenjali postave i članove! I danas kod mnogih postoji samo jedan originalni član prve postave iz osamdesetih …Slučaj kao Film, Prljavo kazalište, Parni valjak; ima ih još da ih sad ne nabrajamo!
Da se nadovežem na prethodno pitanje, kako je došlo do toga da se originalna postava benda ponovno okupila 2008?
Oformili smo se u trenutku kad sam ja bio „slobodan“ u smislu da nisam planirao neki novi album i bio u nekoj vrsti „zrakopraznoga“ prostora, pisao pjesme i svirao… Uvijek to radim bez obzira jel’ band tu na okupu il’ su negdje… Tako je stigao poziv Zlatka Galla za ljetni Tribute Gibonni u Kaštel Kambelovcu i Gibo je htio da okupim originalnu postavu, ako je to moguće, i odsviramo uživo „Ovo mi je škola“ i „Crno ili bijelo“ i to snimimo za njegov taj tribute album „Čovik od soli“. Čuli smo se telefonski i svi su pristali. Time smo započeli jedno novo poglavlje u našoj karijeri jer smo na prvoj probi skužili da se nismo ništa promijenili te da sve ide glatko i da smo spremni nastaviti dalje svirati zajedno… Tako da smo prvih nekoliko godina samo svirali koncerte i uživali u tom ponovnom zajedničkom nastupanju, a tek onda smo počeli razmišljati o novim stvarima jer sam ja imao dosta bendovskih novih pjesama koje su bile baš primjerene za Zvijezde… Neke su bile više hermetičke, osobne, minimalističkih aranžmana za akustični neki band il’ projekt!
Otišao si 1990-ih obitelji u Australiju te si zamrznuo karijeru glazbenika.
U Australiji sam otišao posjetiti rodbinu, a zamalo započeo novu glazbenu rock’n’roll karijeru jer sam upoznao dosta glazbenika i kretao se u tim društvima… Tako sam čuo i gledao Inxs i upoznao Michaela Hutchinsa na nekoj promociji njihovoga albuma, ne sjećam se kojega, u malom klubu za 200 ljudi! Nije me zapravo zanimala bilo kakva glazbena karijera vani na zapadu jer su moji korijeni duboko vezani za grad u kojem sam sve o čemu pišem i pjevam proživio, a i naš ovaj ulični sleng, jezik mi je strašno važan za izražavanje emocija i pisanje…
Zagreb je tvoje žarište iz kojeg je sve poteklo. Bi li mogao bez njega, odnosno djelovati van njega?
Jezik, život, sve što sam napisao – napisao sam pod zagrebačkim nebom, na ovim ulicama i sa svojim prijateljima i ljubavima i ne bih to mijenjao nizašto, ne zanima me, iako sam imao ponuda!
Patrola je jedan od bendova koji je obilježio nastanak novoga vala. Kakva ti se sjećanja bude kad se prisjetiš tog razdoblja?
Patrola je bez sumnje najbolji novovalnih band koji je ikad postojao. Produkcijski je to Hus odlično odradio. Mi smo znali svirati za razliku od mnogih drugih, a i ja sam bio van serijski frontman, tekstopisac i skladatelj odmah i na samom početku sam napisao „Ne pitaj za mene“ s dvadeset i nešto godina, iako smo sve pjesme potpisali Molnar/Metessi, al’ tad sam već bio siguran da sve to mogu i sam te da hoću biti svoj i da me ništa ne ograničava… Moji uzori tada su bili ekstremni kao veliki divlji poeta Jim Morrison, koji je kao i ja bio pod utjecajem francuskih modernista Baudelairea, Rimbauda i drugih, a za mene je pjesništvo izuzetno važan dio glazbene cjeline koja čini pjesmu. Tu je bio i Lou Reed kojega obožavam, David Bowie, a odrastao sam na Bob Dylanu koji je bio uzor mnogima pa i Beatlesima i Stonesima i svi su oni imali međusobnu interakciju u stvaranju rock’n’rolla i alternativne glazbe kao recimo Lou Reedov album „Berlin“ ili T. Rex i Marc Bolan… To su bili i ostali moji uzori!
Izdvoji neki događaj/anegdotu koja ti se urezala u pamćenje.
S Patrolom sam imao i doživio uspjeh preko noći i oni to nisu uopće shvatili, a nisu ni pretpostavljali da će nam se to tako brzo desiti, a desilo se! Ja sam sve to znao i vjerovao u sebe, što se pokazalo kasnije jer nitko od njih se nije izdvojio i nastavio glazbenu karijeru osim mene! Još je bubnjar pokojni Dragan Simonovski koji je došao u Zagreb studirati iz Štipa surađivao kasnije s bendovima Dorian Gray i EKV. U jednom trenutku svi smo bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, snimili odličan new wave album – svjetski koji je bio u rangu londonske scene. Kad sam razgovarao sa Bob Geldofom kojem sam pustio neke pjesme il’ Hughom Cornwellom iz Stranglersa rekli su što radim ovdje te da se trebam preseliti u London. Smatrali su da je to bilo predobro da bi ovdašnja publika masovno prihvatila. Patrola je čisti marque bend kao Pretenders ili Elvis Costello, Buzzcocks il’ Television iz CB/GB, a i to su mnogi skužili kad smo nastupali okolo po regiji! Predobri smo bili za ovo podneblje da bi uspjeli! Niko nije bio tako dobar, jedino se EKV mogao mjeriti s nama, ali u sasvim drugom smislu! Mi smo provincijski mentalitet i sve je neki fejk!
Štulić vas je prvi doveo na binu Studentskoga centra?
Da, Johnny je tada kad smo svi zajedno vježbali u Kugli bio meni najzanimljiviji lik, samouvjeren i znao je šta hoće, ali mu se jako sviđalo to što mi, odnosno ja radim i kako uopće izgledam, kako se furam, što nosim. Bio sam jako modno osviješten i doslovno sam „obukao“ i Patrolu i Zvijezde te rekao kako ćemo izgledati….Dotad su svi bili isti – duga čupa i hašomanska furka!
„Nikol“ je hit za sva vremena te i danas nakon toliko godina zvuči svježe i čarobno? Tko je (ili bila) tvoja Nikol?
Nikol je bila moja cura. Svi smo imali cure koje su uvijek bile tu i mijenjale se i opet bile i ostale dio toga društva koje se okupljalo ispred Zvečke, Kavkaza i Blata kao neko novo alternativno pleme koje sve mijenja i sve privlači te su svi su morali doći tamo i vidjeti nas i slušati onako sa strane o čemu pričamo. Provodili bismo vječno dane u Blatu i opijali se i onda bauljali po tulumima od Novoga Zagreba do Zelengaja. I na studiju se tulumario kod Truloga, na Zelengaju, po Trešnjevci, zatim po Panti i Jabuci na Tuškancu …to je bio jedan veliki vicious circle u kojem su mogao i zaglaviti te da te odnese il’ alkohol il’ droga. To je bilo vreme kad se eksperimentiralo sa svačim; od tripova i LSD-a iz Amsterdama! Sve je bilo na stolu pa ti vidi što ćeš!!!
No, kako tumačiš da, iako je tvoje ime upisano u anale glazbene kulture, nisi nikad bio previše u središtu medijske pozornosti?
Ne izbjegavam ja medije, prije bih rekao da mediji izbjegavaju mene jer se cijela scena promijenila. Mi smo intelektualna rock’n’roll elita s ulice i znamo sve; tako smo u osamdesetima bilo non stop po medijima jer su i mediji bili drugačiji – tražili su kreativne i potpuno drugačije umjetničke osobnosti nego danas! Danas su glupani na ekranu i plaše se inteligentnih i onih koji sve to znaju, a znaju da ja to znam jer ih sve poznajem iz prošloga života te znam koliko su glupi, plitki, tašti, sujetni malograđani, čega su svjesni. Što ću im ja? Da im sve to stresem u lice, dignem se i odem ?! Oni imaju žirije, super talente, zvijezde koje pjevaju, a nitko – pjesmu! Tako je govorio Arsen Dedić – „pa neće tebe zvati budalo kad ih poznaš, to su sve foliranti i trećerazredni voditelji, urednici, nema tu više nikoga, svi pomrli…“ Živa je istina to što je govorio! Medij je ništa, svi se oni bave svojim mekim karijerama, a imaju talenta kao kap u moru te i takve pjesme i pišu, šugave, nikakve jer ništa nisu prošli i nisu oni ti i nikad neće biti! „Ti si, veli Arsen, pisao hitove s dvadeset i sve ove godine koji se i danas vrte….pa tko od njih to može, oni slažu pjesme k’o Lego kocke.“ Imao je smisla za humor!
Imaš li osjećaš kad ponovno izvodiš te stvari da je prošlo gotovo pola stoljeća?
Vrijeme je relativno, za nekog tko radi šta voli ne postoji vrijeme u klasičnom smislu. Dobra pjesma je uvijek dobra! David Bowie je svoj Reality Tour otvarao s „Rebel Rebel“, a Stonesi sa „Satisfaction“ pa mogu i ja s „Nikol“ – jer je bezvremenska i uvijek će se vrtiti na radiju!
