Proteklih dana početak glazbene stadionske sezone u Beču bio je neočekivano prisutan u austrijskim medijima. No, šira slika pokazuje da su za to postojali opravdani razlozi: prvi nastup neke velike međunarodne pop zvijezde na stadionu Ernst Happel podsjetio je sigurnosne službe na prošlogodišnji incident s planiranjem terorističkog napada na jednom od najavljenih koncerata Taylor Swift – aferu koja je rezultirala sudskom presudom za 19-godišnjeg mladića.
Zato je ulazak na stadion nalikovao sigurnosnoj kontroli na aerodromu – počevši od pregleda vozila na parkiralištu stadiona, protuterorističkih barijera u prilaznim ulicama, nasumičnih pregleda posjetitelja na eksplozive, kao i proširenih ovlasti policije i osiguranja. Za potencijalne posjetitelje sličnih događanja najavljenih na toj lokaciji, preporuka je da se naoružaju strpljenjem – nadležni najavljuju nastavak sigurnosnih mjera.
Osobno, sjećam se nekog “crno-bijelog svijeta”, kada je odlazak na rock koncert bila najbezbrižnija stvar koju ste mogli zamisliti (doduše, ne za neke roditelje) i kada na glazbenim događanjima nije bilo mjesta za tu vrstu ideologije. No, C’est la vie!
A sada – o spektaklu. Rasprodana mjesecima unaprijed, arena je ugostila oko 55.000 posjetitelja. Pun stadion te veličine zasigurno ulijeva dodatno samopouzdanje svakom izvođaču, pa je i to u konačnici pridonijelo uspjehu ove večeri. Prije koncerta imao sam bojazan da se slušateljima iz vremena njegove najveće slave dogodila smjena generacija te da su njegovi najveći fanovi odavno izliječili prištiće, izašli iz tenisica i postali konzervativniji. Srećom, nisam bio u pravu. Iako većinom u zrelim godinama, publika je srdačno i iskreno upijala vibracije koje su dolazile s pozornice – u pojedinim trenucima mogli ste osjetiti i elektricitet, što je bilo prilično lijepo vidjeti kod zahtjevne bečke publike. Robbie f***ing Williams je f***ing dobroj formi! Mislim da će većina rado koristiti ovaj događaj kao vremensku i estetsku referencu i u budućnosti.
E, sad – ovu vrstu koncerta mogli bismo nazvati nostalgičnom, za razliku od nastupa na kojima imamo izvođače s aktualnim hitovima. Robbie nije imao veliki hit gotovo dva desetljeća, što je moglo donekle razvodniti nastup, ali čini mi se da je dobro osmišljenim i izvedenim izvođačkim instrumentima otklonio tu opasnost. Prije svega, nastupio je samouvjereno, zrelo, ali i iskreno – u trenucima čak i ranjivo. Nadalje, bio je duhovit, ali i samokritičan – posebno mi je bila simpatična epizoda s pjesmom “Song 2” grupe Blur. Govor između pjesama bio je odmjeren i držao je kontinuitet koncerta tijekom glazbenih pauza. Djelovao je neopterećeno nedostatkom globalnog uspjeha u posljednje vrijeme (ako se 15 milijuna slušatelja u proteklih mjesec dana na Spotifyju uopće može tako kategorizirati) – potvrda tog stava mogla bi biti i činjenica da je, slijedeći sličan princip, sve svoje nagrade poklonio, rasteretivši se nepotrebnog pritiska pod reflektorima. Glazbeni naglasak bio je na njegovom glasu, a ne na instrumentalnoj podlozi, što je – iako blagi nedostatak – ispalo efektno rješenje. Vizualno, pozornica je bila za čistu peticu – lijepa, odmjerena i šarena, ali s osjećajem za estetsko, što ne čudi budući da se i sam bavi vizualnom umjetnošću. Sve u svemu – nije loše za megazvijezdu koja je zakoračila u pedesete.
Turneja nosi naziv „Britpop“, pokušavajući ga rebrendirati kao lošeg dečka Britpopa. Meni je to zazvučalo pomalo disonantno i isforsirano, budući da Williams svojim punim opusom djelovanja ne pripada toj glazbenoj odrednici – u nju više spadaju Oasis, Blur, Lush, Pulp, Supergrass i slični bendovi. To s Britpopom mi je smetalo sve dok nisam čuo „Come Undone“ – za mene je to bio esencijalni Britpop i vrhunac koncerta. Tu su zarežale gitare, tu je referenca na Oasis…
Uživanje je okosnica estetske recepcije, a toga je, moram reći, tijekom dva sata koncerta bilo napretek. Konačni dojam je vrlo dobar, ali ne i izvrstan – ponajprije zbog nešto manje inspirativne glazbene pratnje i zato što Robbie Williams, kao autor, nije na mojoj glazbenoj A-listi. Volio bih da u narednim godinama doživi svoj kreativni reboot i autorsko buđenje, jer za to ima potencijala – takve su se stvari već događale izvođačima nakon nekoliko desetljeća introspekcije.
Sljedeći nastup je u Trstu, 17. srpnja, tako da postoji šansa – iako su ulaznice rasprodane – da ga ipak ne propustite. Ova turneja vjerojatno mu je vrhunac koncertne karijere.
Autor: Vojislav Nikolić
