Kada je ikona (koja je općenito gledavši u prvom redu uvijek samo predodžba) rock glazbe 13. srpnja 2007. s The Strange Sensation gostovala na splitskim Prokurativama, moja malenkost nije bila u gradu.
Ispravak tog propusta ukazao se dosta kasnije, 30. srpnja 2016. u Puli, gdje je gostovao s The Sensational Space Shifters.
Pogled na tadašnju eventualnu setlistu probudio je u meni sjećanja na srednjoškolske dane, provedene u ugodnom društvu vinila na kojima se vrtio opus Led Zeppelina. „Black Dog“, „Lemmon Song“, „Baby I’m Gonna Leave You“, „Whole Lotta Love“ bile su pjesme zbog kojih sam (iskreno rečeno) i išao u Pulu (pretpostavljam da nisam bio jedini). Velika očekivanja čuti u živo dio vokalno instrumentalne magije jednog od ponajboljih bendova svih vremena ubrzo se pretvorio u veliko razočarenje, naime čudnim aranžmanima (naravno da je ovo isključivo moje osobno mišljenje) Robert Plant je unatoč licence poetice naprosto masakrirao originalne izvedbe.
Dio koncerta koji se odnosio na njegov autorski materijal bio je sasvim korektan, daleko od toga da bude nezaboravan.
Kako je ljudski praštati, evo navedenom gospodinu odlučio sam pružiti drugu priliku koja se odigrala na prvom od tri uzastopna koncerta na tvrđavi sv.Mihovila uz prateći bend Saving Grace and Suzi Dian, a povodom turneje „All That Glitters“.
Ponukan pulskim iskustvom pogled na eventualnu šibensku set listu (koja bi mogla sadržavati fragmente Zeppelinovog opusa: „Ramble On“, „Four Sticks“, „Rock n’ Roll“, „Going to California“) ujedno je probudio nadu, kao i oprez.
Ono što bi moglo biti veliko iznenađenje odabir je covera Los Lobosa („Angel Dance“), Moby Grapea (It’s a Beatiful Day Today“), Neil Younga („For the Turnstiles“), a koje su izvedene na prethodnim koncertima.
Uz Plantove originale, pokoju tradicionalnu, ovo bi zaista moglo biti zavodljivo i pamtljivo štivo za svakoga.
U 21.05 gase se svjetla i na pozornicu izlaze članovi benda, ekipa u najboljim godinama, s fizičkim izgledima i suverenim stavom koji nedvojbeno sugeriraju da su počeli svirati dok još nisu prohodali: Oli Jefferson (bubnjevi), Barney Morse-Brown (cello), Matt Worley (banjo, akustična gitara), Tony Kelsey (električna i akustična gitara, mandolina), Suzi Dian (vokal, harmonika, bas gitara) te mladić u uskim kožnatim hlaćama, razbarušene duge kose, ogoljenih prsiju. Dobro, sada to više nije mladić, kosa je skupljena u pundžu, odjeća zakopčana do grla, no s prvim puštanjem glasa svi smo bili svjesni tko je to pred nama – jedan i jedini Plant, Robert Plant.
Kako je koncert napredovao ljepljiva šibenska večer ubrzo se pretvorila u bučno grotlo odobravanja, iskrenih aklamacija koje su očito imale i povratne reakcije na glazbenike. Što je najvažnije, Robert Plant je bio dobre volje, pričljiv i komunikativan i sasvim ufuran u koncert. I dalje imponira njegovo suvereno vladanje pozornicom, njegova neupitna karizma. A registar njegovih glasovnih mogućnosti i dalje je moćan, sugestivan, na trenutke je izazvao pravu navalu glasnog, adrenalinskog odobravanja među, do vrha ispunjenog gledališta. Gotovo sam siguran da bi Robert Plant u restoranu pažnju prije posvetio ljpšem spolu, nego hrani. Dok je mnogim njegovim kolegama problem ustati se iz kreveta, Plant i dalje neumorno stvara nove kompozicije, izdaje nove albume, formira nove glazbene formacije (po mom mišljenju ova mu je najbolja do sada), koncertno je aktivan, poznatim kompozicijama udahnjuje nove živote (što se možda najbolje moglo čuti u „Ramble On“ gdje su zapažene uloge imale Suzi Dian na harmonici i Tony Kelsey s akustičnim umecima iz arapskog etno miljea).
Par osvrta na prateći bend; takvu uigranost, sigurnost, potentnost, preciznost nisam odavno čuo, svaki od glazbenika ravnopravno je sudjelovao u izgradnji zvučne slike koja je svojom monumentalnošću bivala nagrađivana na otvorenoj sceni. Red je pohvaliti i ton majstora, svaki instrument čuo se kristalno jasno što je samo pojačavalo ukupno doživljenje ovog vokalno instrumentalnog spektakla. Posebnu ulogu (kako je Plant to pametno zamislio i složio) imala je Suzi Dian, čiji se lirski vokal savršeno uklapao s Plantovim, naročito u dvoglasju.
Arhitektura izvedenih pjesama svoje je čvrste koordinate pronašla u mješavini obrada tradicionalnih pjesama, Americane, folka i Plantovih originala u kojima su se mogli pronaći elementi glazbe koju je pjevao u svojim najboljim danima, te čak fragmenti psihodelije (čudan i interesantan solo na cellu).
Ipak je bilo odstupanja od set liste s prethodnog koncerta održanog u Sao Paulu, što je zapravo i bilo malo iznenađenje, jer je sasvim logična pretpostavka da će svaki od tri koncerta imati svoje favorite.
Primjetili smo i prisustvo nekolicine entuzijasta koji su zauzeli prostor ispred pozornice, pokušavši plesati, no obrzo su bili udaljeni.
Plesati na ovakvu glazbu, možeš misliti.
Rezimirajući utiske nakon koncerta sasvim je bilo nebitno što smo čuli; obrade Zeppelinovih standarda (Ramble On“,“Four Sticks“, „Friends“); pametno odabrane folk kompozicije („Orphan Girl“ i „Out in the Woods“); obrade drugih umjetnika (ipak je na moje zadovoljstvo izvedena Neil Youngova „For the Turnstiles“, inače jedan od vrhunaca koncerta), najbitnije je bilo da je sve to bilo izvedeno sa visokom dozom profesionalnosti, iskrenog nadahnuća svih uključenih u ovaj izvanredan, gotovo nestvaran koncert.
Očarana publik bila je ta koja je kazala: „nije gotovo kada je gotovo, gotovo je kada mi kažemo da je gotovo“.
I bi još dvije pjesme, fenomenalna, akustična „Friends“, sa gotovo anđeoskim dvoglasjem, i poznatim Plantovim „uhhhhh“ kao iz njegovih najboljih dana.
Briljantan kraj briljantnog koncerta pripao je ritmičnoj „Everybody’s Song“ s paklenim gitarskim i akustičnim solom, dvije gitare razapete između zemlje i neba.
Što kazati nakon ovakvog koncerta, a ostati pribran?
Pada mi na pamet poznata sentenca: „Roberte vrati se, skuhaćemo ti paštašutu“.
Galerija fotografija; Robert Plant with Suzi Dian, foto: Jadran Babić
