Nakon cjelodnevnog oporavka koji je uključivao velike količine vode, kontrolirani unos hrane i rekreativno isplivavanje u bazenima Cerine, pun elana i svjež krećem na drugi dan Rocklivea. Kako sam stigao neposredno prije početka večernjeg programa odmah sam krenuo prema pozornici, a Cic mi je usput rekao da je na Park Stageu bilo metalno popodne sa mladim nadama hrvatskog metala: Doom Teple, Athe, Emberam i Flesh – po žanrovima od stoneraja (Doom Temple), preko death metala (AHTE) i tehničkog trash/deatha, pa do klasičnog izvornog metala (Flesh). Metalne uši su imale što čuti na pozornici u parku.
No, idemo mi prema glavnoj pozornici, pred kojom se okupilo nešto entuzijasta da bi vidjelo i poslušalo Milu Mijača i njegovo Krivo društvo. Za one koji ne znaju Mile Mijač je bubnjar M.O.R.T.-a i već duže vrijeme radi samostalne projekte, a ovaj je nekako poprimio najviše forme. Okupio je oko sebe Krivo društvo i uskoro se očekuje i njihov prvi nosač zvuka. Jedna folk, rock priča u kojoj možeš u nekom trenucima čuti i Gustafe (valjda zbog Miline rašpe i kombinacije sa ženskim vokalom), pa i neki možda čak i irski melos (violina doprinosi puno tome), ali da vam skratim – poslušajte. U svojih pola sata Mile je od minimalnog broja ljudi pred pozornicom skupio poprilično žednih ušiju – što može značiti samo jedno – valja to što on i njegova ekipa rade. Od pjesama meni su u uhu ostale „Tiho“ i „Kroz sutra“.
Okrijepa i odmah nazad – Fraktura mozga. Zamislite si jedan mali zagušljivi prostor, pun dima, mirisa znoja i prolivene pive, nekakvi sjebani razglas i par žarulja što svijetle. U tom prostoru hrpa punkerskih bedaka – i bend koji savršeno paše u tu štalu – e to vam je Fraktura mozga. Bez puno premišljanja, jen, dva, tri, četiri i praši. Dvadeset i pet godina su oni na sceni i nedavno su nakon četrnaest godina izdali novu pjesmu i spot „Vrijeme brzo prolazi“ – idemo se nadati da će uslijediti još pokoja nova pjesma. Dok se to ne dogodi u Koprivnici je već nakon druge pjesme počela konstantna šutka i ova klupska atmosfera s početka se prenijela na RockLive. Jedna za drugom redaju se njihove uspješnice uz koju je rasla cijela jedna punkerska generacija: „Vampirska“, „Život je sranje“, „Suho grlo“, „Početak kraja“ – da ne nabrajam sve. Pjeva se, skače, atmosfera užarena, ova starija generacija malo u pozadini, a ova nova se sudara i skače i vrišti iz sveg glasa. S obzirom da je tu na vratima bilo je logično ovaj nastup zaključiti prigodnom „Božić je“ (jebi se ti i tvoje glupe čestitke, svi razmjenjuju darove, a ti si zamijenila mene) – ovako se punkeri nose sa ljubavnim nedaćama. Odličan set Frakture mozga, može se ići malo sjesti, ali ne predugo jer dolaze oni…
Oni su – Mašinko. Institucija ili što bi moj prijatelj Valentino rekao: uvjerljivo najbolji bend u Hrvata. Ako ne najbolji onda sigurno u top 3. Uživo su Šulc i ekipa rijetko razočarali. Sva ona atmosfera sa Frakture mozga pretočila se u vidu više tijela, više decibela i više prolivenih piva u nastup Mašinka. Šulc u principu treba samo započeti, a publika će odraditi ostatak. Nešto kao punkerski Mišo Kovač. Meni ta postava sa tri gitare tako moćno zvuči – Perica. Lovro i Andrija mažu li ga mažu, a usput malo i popjevaju. Pitura i Srki podvuku svoju debelu ritmičnu crnu ispod i onda imaš ono što si dobio sinoć – jedan vrhunski nastup vrhunskog benda. Mašinko je mainstream i sve njihove pjesme su praktični punkerske himne. Negdje sam pročitao neki engleski tekst koji kaže kad čuješ njihovu pjesmu melodija te progoni danima i ne možeš je se riješiti. Ovaj jubilarni RockLive ne bi bio kompletan da njih nije bilo.
„Pozovite rapsode, natočite vina, neka najbolji noćas s nama piju
Svi bi ukrali plamen i poklonili ga svijetu, jutrom orlovi grizu tvoju besmrtnu jetru…“
Ako do sada nismo glasa izgubili – ovo je bio zadnji čavao u lijesu naših glasnica. Pa da sve bude još bolje – stigao i Potjeh i traži čovjek rakiju. Veliki baloni, konfete, prskalice… Bit će sutra šutnje jer glasa sigurno biti neće. Endorfini na maksimumu, euforija raste i tjera te na neke radnje koje ćeš ujutro požaliti, ali nema veze – nije to nešto što malo Voltarena i Rapidola ne može izliječiti.
Ljudi koji su slagali lineup po danima su napravili odličan posao. Da su sada još bili Brkovi nakon Mašinka bilo bi vjerojatno i mrtvih. Ovako nam je uslijedio nastup legendarnog Zabranjenog pušenja koji je bio nešto (u stvari dosta) laganiji pa smo bili u mogućnosti uhvatiti malo zraka. Sejo i ekipa su zauzeli svoje pozicije pojačani sa ženskim vokalom i tu nema puno filozofije. Red hita, red priče, red šege tipične za raju i jedna fina, ugodna i udobna atmosfera u kojoj se uglavnom gegaš lijevo-desno i pjevaš apsolutno sve i jednu pjesmu jer sve ih znaš.
Naravno da su superheroji našeg (moga) doba Pišonja i Žuga izazvali najveće oduševljenje kako svojim neuspješnim izletom na mora, tako i svojim neželjenim ulaskom u pakao droge. Žugino seciranje scene stihovima o ljudima koji se ne smiju, čudnoj muzici, te drogiranim pederima je meni jedan od najzabavniji tekstova koje je Pušenje izbacilo.
Uz ženski vokal moram istaknuti i maloga od Ibre Dirke na usnoj harmonici, ali i cijeli bend koji je odsvirao vrhunski.
Vrlo emotivno je prošla i „Možeš imat moje tijelo“, a meni osobno je nedostajao „Murga drot“ na set listi.
Naravno da nije nedostajalo i nadnaravnih priča – „Karabaja“, a kako bi to moglo proći bez zeničkog bluesa, te na samom kraju „Yuga 45“.
Sejo u formi, prenosio nam je svoja znanja koja je stekao gledajući velike bendove, a najviše je, izgleda, naučio od Bon Jovia, pa je od njih preuzeo stvaranje atmosfere svjetlima, te ritmično pljeskanje. Opisno i ispričano na Sejin svojstven način.
Pred sam kraj valjalo je odmoriti umorne noge, jer nakon ovog „lakšeg“ nastupa na pozornici će stupiti punk-folk-rock-wellness senzacija Brkovi.
Brkove sam , kako moj frend Cic kaže, gledao 97 puta i vjerojatno bi ih mogao gledati stalno. Njihova zajebantska vibra, ne uzimanje ničega za ozbiljno, guranje svoje priče i stava „bilo me briga što ti misliš o nama“ je meni osobno sjela od njihovih početaka. Oni su se razvili iz malog klupskog benda u regionalnu senzaciju i sinoć su to potvrdili na pozornici RockLivea.
Idemo najprije riješiti misterij nestalog gitariste. Psa nije bilo (Igor Paspalj), ali ga je i više nego dostojno zamijenio Kiki Marcello, a uz Kemu su složili odličnu zvučnu podlogu za sve ostalo što je uslijedilo. Brkovi su nastavili tamo gdje je Mašinko stao, uvukli nas u svoju wellness priču, zgrabili čvrsto u rear neck chocke i nisu puštali, a mi kao zadrti pankeri koji slušaju narodnjake, nismo htjeli tapkati dok nismo skoro pali u nesvijest. Ajd da vas sad vidim budete li riješili ovu MMA-ovsku metaforu.
Nabrajati njihove hitove mi se čini nesuvislim, stoga ću samo spomenuti ove nove pjesme koje su odsvirali sa svojeg novog albuma „Duga devetka“ – bile su tri: „Terorist“, „Moj prijatelje je postao žena“ i „Labavi“ – koji se već etablirao kao hit koji će još dugo trajati. Meni osobno je i Terorist dobro legao pa ćemo vidjeti što će njemu donijeti budućnost.
Spomenuh gitarski par plavokosih ljepotana – Tomac i Šarac su konstanta koja uvijek radi svoj posao, a uz to je, posebno Tomac, svojom mirnoćom i koncentracijom potpuna protuteža hiperaktivnom Shamsi.
Shamso je Shamso – vidim da se radilo na tehnici – pao je tu i tamo neki growl, njegove tirade su uobičajene, a ako ga publika zbog toga počne kuditi – moraju znati da će Vedranova kontra biti više tirade. Zato, pustite vi njega da kaže što ima!!!
Htjeli su nam Brkovi svirati i više, ali organizator je bio neumoljiv. E, da negdje se usred nastupa pojavio se na pozornici Deeda iz Frakture i pričao o 2005. godini i pjesmi „Neću da idem u disko skup“ i kako je on već tada vidio da će Brkovi biti veliki.
Uglavnom Brkati nastup kao i obično vrhunski, a moj Cic je morao platiti koktele jer je bio cijeli nastup što nije očekivao. Ne samo da je bio već je i pjevao sve i jednu pjesmu. Toliko o meni i mojem preferiranju Brkova.
Oni endorfini su se sad potpuno ispuhali. Pridonijela je i hladnoća (13 stupnjeva!!!! – halo), pa se u kampu čekalo da počne zadnji bend za koji nisam nikad ni čuo – After bolji od partija – ABOP!
Najprije postava – dva bubnja, bas, sempler/sint i mikser – vrlo čudnovato, ali nakon što počnu svirati, semplati i sintizajzati, te miksati jasna je priča. Znači, tehno na najjače sa raznim utjecajima koji dolaze iz raznih grupa iz kojih dolaze članovi.
ABOP radi najbolje partije i to su sinoć i dokazali, iako se broj publike osjetno smanjio nakon Brkova, oni koji su ostali uživali su u njihovoj izvedbi do tamo nakon 2 sata poslije ponoći.
Da vam filozofiram o pjesmama neću jer ih ne znam, ali da ću si uzeti vremena i preslušati iz u doglednoj budućnosti – hoću sigurno. Isto tako mislim da bi se svakako isplatilo doći na njihov nastup kao headlinera.
Eto ga, dan drugi riješen. Marš do smještaja ostao isti, ali sam bio osjetno brži jer me hladnoća tjerala na jači ritam.
Zadnji dan je pred nama. Park Stage počinje u 16:00 sati, glavni u 19:30. Danas su tu Beetantone, Šarena pojava, Mile Kekin, Baby Lasagna, Bolesna braća i IDEM. Dnevne karte na ulazu. Dođite ekipa, isplati se!!!!
Up the horns!
