Nije baš ni jednostavno doći iz Senja do Koprivnice. Najprije autobus, pa tramvaj, pa vlak, pa opet autobus, pa taxi i eto mene u mom smještaju nakon skoro 6 sati puta. Zadnji put sam na Rokliveu bio prije dvije godine i moram priznati da je i tada pruga bila u gradnji, pa se stvarno radujem vidjeti taj završni proizvod. Moj frend Cic je to sažeo u jednu rečenicu – Ni Japanci takvu prugu ne budu imali.
No, idemo mi preseliti u Kampus i otvoriti ovogodišnji Rocklive. Stvarno je hvale vrijedno što organizatori – Udruga Rocklive – svake godine uspiju organizirati, a line up je iz godine u godinu sve bolji i uvijek uspiju dobiti ono najbolje iz Hrvatske i regije.
Tako je eto i ove godine. Stvarno respektabilni line up i za svakoga ponešto.
Na kampus sam aterirao negdje oko 17:30 sreo se s ekipom i popio pivicu, pa lagano uz zezanciju i razgovor dočekao prvi bend.
Otvaranje ovog, četrnaestog po redu Rocklivea pripalo je mladim, domaćim, punkerskim snagama u liku i djelu Insomnia. Četvorica srednjoškolaca koji iza sebe imaju dvogodišnji staž i album pod nazivom „Kultura na nivou“.
Kako u jednoj rečenici opisati ovaj nastup. Pravi, beskompromisni, žestoki, ljuti, prgavi i prljavi punk. Dvadeset minuta za koje nam je pjevač na početku nastupa najavio da će nam biti najboljih dvadeset minuta u životu. Ne bih išao tako daleko, ali da je bilo zabavno je i to jako, publike je bilo poprilično što je bilo za očekivati jer ipak su to domaće snage. Čak je pao i prvi bis večeri, a meni je ostala u glavi pjesma „Ludbreška kurva“.
Kratka stanka, pivica u kampu, doček ostatka ekipe koja se pojavila prvi dan i idemo dalje.
Vili Gobac i njegovi Donkey Hot su spaljen bend. Iako sam ih sada vidio prvi puta uživo, čitao sam o njihovim nastupima, naročito na ovogodišnjem Brundanju, tako da sam s spremio za nešto živahno i veselo. Tako je i bilo. Odmah na startu „JDH“ ilitiga „Jebeš Donkey Hot“ i ekipa se odmah raspištoljila i poskočila i zaplesala uz odličnu Vilijevu animaciju. Ono što je neki lajtmotiv pisanja o ovom bendu je da su kopija Psihomoda, da je Vili kopija Davora. A čija bi kopija trebao biti? Bareta???? Vili i glasom i stasom i gestikulacijom i mimikom naravno podsjeća na oca mu Davora. I neka je tako i neka zvuče pomalo kao rani Psihomodo. Što je tu loše? Uglavnom, jedan jako veseli, pozitivni nastup koji je tako i prihvaćen od publike. Osim spomenute uvodne čuli smo i „Teretana“ i „Srce joj je ledno“ i na samom kraju „Mama care“. Svirački odlični, super mi je legao tip na keytaru – Dujmić ako se varam, koji odlično popunjava žestoki, temeljni zvuk benda.
Početak 1. dana festa i više nego dobar, idemo dalje. Opet lagana stanka, obilazak festivalskog područja, zavirivanje na merch – odlične festivalske majice. Bilo je i nešto mercha od Kryna i Kraja programa i još ponekog benda.
Idemo mi dalje. U pripremi ovog izvještaja sam se malo uslušavao u bendove, pa mi je palo na pamet da bi mi najbolji početak članka bio – početak programa pripao je Kraju programa. Naravno da Kraj programa i svojom kvalitetom i reputacijom nije mogao biti prvi bend dana – no, priznajte bio bi to baš dobar uvod u izvještaj.
S obzirom da su mi to susjedi, Riječani, nisu mi nepoznanica i volim ih poslušati. Đinin vokal je nešto jedinstveno, a njihova svirka je gotovo pa uvijek savršena. Naravno da ih je u fokus šire publike stavio njihov nastup u pulskoj Areni kao predgrupa Avril Lavigne.
U prvo redu publike su bile dvije dame od kojih je jedna imala majicu na kojoj je pisalo „Kraj programa – hrvatski Paramore“. Mislim da je pogodila u sridu s tim opisom. Nikakva kopija, oni stvarno i tekstovima i glazbom imaju svoje ja, ali postavom i stilom podsjećaju na popularni američki bend.
Nastup je bio stvarno savršen. Iako se u početku činilo da se publika malo rasula i razišla, već nakon prvih taktova brzo su se vratili i s velikim oduševljenjem pratili nastup Kraja programa. Izmjena mirnih dionica sa žestokim brejkovima i rifovima, te Đinin glas su hipnotički djelovali na sve nas pa smo se u jednom trenutku mirno ljuljali, a već u slijedećem bengali.
Većina materijala koju su odsvirali je sa njihovog posljednjeg albuma (kojeg toplo preporučujem) „Ne pričaju o nama“. Nakon ove godine, koja mi se čini kao ona koja ih je predstavila nešto široj publici, sigurno će se pričati i priča o njima.
Meni osobno su posebno bile drage izvedbe „Oči u oči“ i „Kule od karata“.
Bio je to početak riječkog bloka – stoga u naslovu i jest Primorska poneštrica – inače nekad vrlo popularne emisije na Radio Rijeci.
Bit ću vam iskren – posebno sam se veselio slijedećem nastupu – iako sam ih ove godine vidio već 4 puta, Kryn uvijek mogu pogledati i poslušati.
Ako ste čitali moje izvještaje – nadam se da jeste – već znate da je Kryn za mene naš najbolji metal bend (i jedan od boljih bendova uopće), a Karlo Horvat je vokal kakav nadaleko ne možeš čuti. Što je meni bilo još draže je činjenica da nisam bio jedini, već je valjda sva publika koja je ovaj prvi dan bila u Kampusu, došla vidjeti moćne i žestoke Riječane (i Zagrepčane, i Slovence….).
I moj frend Koren (koji danas mora raditi) je samo zbog njih došao ovaj prvi dan Rocklivea. Odmah ću napisati da je vrijedilo doći samo zbog njih.
Uvod odmah sa novom „Risset“ sa aktualnog istoimenog albuma i odmah žestoka podrška, benganje, vrisak publike i moćan, superioran nastup, što svirački, što pjevački. Karlo ima tu karizmu kojom „omađija“ publiku. Josip i Ante kirurški precizni na gitarama, ritam sekcija – Marko i Rok – neprikosnovena – svi sastojci za odličan koncert su bili sinoć tu pred nama i dobili smo ekskluzivni high end proizvod koji je, nažalost, dvaput bio prekinut pucanjem razglasa. Je to poremetilo dinamiku koncerta, ali i bend i mi u publici smo bili strpljivi i sve je odrađeno do kraja. Dva – tri opaka circle pita, vrtlozi kose u neumornom benganju, pivo i znoj, sve što jedan vrhunski metal događaj mora imati.
I sada se naježim kad se sjetim „Waters“ i završne „Rewind“.
„Sometimes i wish i could rewind the time to better days“. Prigrli bol i vidi što je ispod njega. Eto ga, malo filozofski završetak, ali ne zamjerite mi to.
Nakon ovakvog nastupa trebalo je malo otpuhnuti i skupiti snage za finiš prvoga dana. Otišlo se do kampa, malo sjelo i uhvatilo zraka, no već su se čuli prvi taktovi slijedećeg benda – Kultur Shock.
Ja sam iz vremena kada je „Mače moje čupavo“ bio ogromni hit u bivšoj državi. Iza toga remek djela stoji Gino Banana – a to je frontmen Kultur Shocka Srđan Jevđević. Negdje nakon svih tih godina Srđan je otišao u Ameriku, skupio međunarodnu postavu vrhunskih glazbenika oko sebe i posvetio se promicanju jedne world music priče.
Već spomenuti frend Koren je to secirao i čuo i sevdah i punk i rock i narodnjake i jazz i svašta nešto. Upravo tako se to može najbolje definirati – svašta nešto sa tekstovima koji su društveno aktualni. Ritmovi zarazni i to se moglo vidjeti kroz cijeli njihov prpošan nastup. Publika uvijek u plesu, skakanju i pjevanju… Nema puno priče između pjesama, čak se odmah prelazilo iz jedne u drugu da se ne izgubi ritam, a Srđan kao centralna figura na pozornici – veseljak, raja, počeo pričati engleski, pa se sam uhvatio u tome i prešao na „naški“, pa sad pjeva, pa svira trubu, pa udara u tarabuku, čovjeka je puna pozornica.
Već sam spomenuo skupinu vrhunskih glazbenika oko njega, no posebno moram posvetiti jednu rečenicu Amy Denio – ženi koja svira i saksofon i klarinet i uz sve to skupa još i pjeva i koja, osim Gina, čini fokus cijele skupine.
U uhu mi odmah ostala „Tutti Frutti“, a finiš njihovog nastupa započeo je meni osobno najdražom njihovom pjesmom „Zumbul“, a završio sa najpoznatijom „Sarajevo“.
Kultur Shock su oduševili razdraganu i rasplesanu publiku i tako ostaše još samo dva.
A prvi od ta dva je – opet Riječani – legendarni Let 3 (ili kako su napisali na ekranu iza njih LET RI). Ne sjećam se više broja koncerata na kojima sam ih gledao i slušao i nekako uvijek znaš što te čeka. Sam vizual cijelog benda je ta šarena, groteskna, nekima pretjerana pojava. Ono što dolazi iza toga je vrhunska svirka i show. E, sad, sinoć mi se nekako činilo da su se do skoro polovice koncerta borili sa zvukom jer se Prlja gotovo nije niti čuo kad bi svi instrumenti bili u igri. Bez obzira na to prepun festivalski prostor (ok, tamo negdje do tonca – ali za četvrtak je to skroz OK) zdušno je pjevao, skandirao, skakao i pljeskao legendama. Tarapana je počela već od „Vjernog psa“ i nastavila se kroz cijeli koncert. Mislim da nema potreba nabrajati njihove uspješnice, jer ih ima stvarno vrlo puno, a bili smo počašćeni i sa jednom novom pjesmom „Lassie“.
Nema u nastupu Leta 3 puno filozofije. Mislim da vrhunski koncert mogu odsvirati u snu, sama teatralnost i nastup kako Prlje, tako i Mrleta i ostatka ekipe je uvijek bila na rubu slapsticka, ali uvijek smislena i od publike prihvaćena.
Prlja kao frontmen odličan, mada ga se pred kraj koncerta vidjelo kako otpuhuje (ima tu i godina) jer svirke ljeti se redaju iz dana u dan (danas Metković, sutra negdje na Pelješcu – kako nam je rekao). E baš taj dio Prljinog monologa mi se jako svidio. To je bilo netom prije „Riječke pičke“ kada je cijeli Rocklive frenetično skandirao naslov pjesme. Tu se vidjelo koliko to znači bendu – jer je Prlja rekao da kad se vrati u Rijeku priča o tome, a nitko mu ne vjeruje.
I naravno set lista koja je nakon „Riječkih pički“ fantastično nastavila sa „Kurcem u čelo“! Gdje ćeš bolje.
Naravno da su pozvani na bis – „Mama ŠČ“, „Izgubljeni“ i na samom kraju „Profesor Jakov“ – na kojem smo još jednom rasparali glasnice i velikim urlikom oduševljenja ispratili riječke majstore.
I tako ostade još samo jedan!!! Ali vrijedan!!!
Krankšvester – 3ki still i Sett su vulgarni, ironični, provokativni, smiješni i sarkastični. Repaju o svemu i svačemu, ali najviše o seksu i drogama. Meni su uživo od svih naših repera (uz Vojka i Edu) daleko najbolji i imaju taj vibe koji te povuče da skačeš, zaplešeš kao na nekom rave partyu iz vremena Love parade u Berlinu.
Već sa prvim taktovima „Zatresi guz“ sve je otišlo k vragu. Ono malo snage što je ostalo u iscrpljenim tijelima rokera, pankera, metalaca, hiphopera i inih Krankšvester su izvukli iz nas.
Ono što je mene oduševi na njihovim koncertima je koliko ljudi znaju tekstova, a ima ih hvala Bogu, poprilično.
Idemo malo promovirati – novi album je od prošle godine vani „Dobri dečki“ i već je velika većina pjesama našla svoju publiku, pa i ja, koji ne pratim toliko tu scenu, znam za „Grudnjak“, „Rat će“, Šta bi ti“, a posebno mi je sjela „Alkohol i blud“ – na kojoj gostuje Shamso 69 iz Brkova.
I još jedna crtica. Ispred mene su bile dvije mlade djevojke koje su znale ali baš svaki tekst i cijelo vrijeme su se snimale valjda na Tik-tok ili neku drugu društvenu mrežu, potpuno oduševljene i ufurane u nastup Krankšvestera. Ima još nade za tu mladu generaciju.
Vrhunac nastupa je bila nježna i ljubavna „Kruti“ (ako je ne znate poslušajte), te poučna „Ćerka“ i naravno za sam kraj pjesma koja ih je izvukla iz podzemlja „Gaber“ i „Slava“ s kojom su zaključili svoj nastup, a i ovaj prvi dan Rocklivea.
Uf, težak dan, ali vridilo je… Koliko je sati? Opa, 2:30 – a prošlo toliko brzo. Kada je svirka i zabava, a i ekipa odlična vrijeme leti.
Ekipa, stay tuned! Drugi dan slijedi: ja bih ga nazvao malo ezoteričnijim – Rundek, Gustafi, Nipplepeople, Bad Copy, Ki Klop, One dread, Smrdljivi Martini – ako nemate ulaznice, trk na ulaz, gdje ih možete kupiti svaki dan od 18,00 sati.
Up the horns!
Robert Katalinić
