Santana bez stajanja u Budimpešti

Kad je koncert na koji može doći i dvadeset tisuća gledatelja, koliko može primiti najveća rukometna dvorana u Europi, MVM Dome u Budimpešti, tako organiziran da svaki posjetitelj na svojoj ulaznici ima označen sektor, red i broj sjedala koji je rezerviran za njega, tada izostaje nervoza, gužva i guranje na ulazu u dvoranu, tada gledatelji ulaze mirno i dostojanstveno, kao na kazališnu predstavu ili na koncert Mađarskog nacionalnog filharmonijskog orkestra. Tako je to bilo uređeno 11. lipnja na koncertu “orkestra” Carlosa Santane koji sa svojim šefom broji devet glazbenika. I u parteru su bila isključivo sjedeća mjesta, pa se statično gledateljstvo postavilo kao oštar kontrapunkt razigranim izvođačima i prštavim ritmovima koji su se slijevali po dvorani.

Santana u Budimpešti, foto: Dragutin Andrić

Carlos Santana kao da se solidarizirao s publikom pa je i on veliku većinu koncerta prosjedio, ali razlog tome su sigurno njegove visoke godine i u skladu s tim ne više dobra fizička kondicija. Zato mu je draže sjedenje od stajanja pa je možda htio i svojoj publici priuštiti isto, računajući da će na koncert doći mnogi iz njegove generacije. No, raspoloženje ga ipak dobro služi i bar mu prsti nisu otkazali poslušnost pa se još uvijek dobro snalaze na gitari.

Iako je Santana nedavno, 28. ožujka, objavio novi album, “Sentient”, retrospektivno izdanje koje uključuje suradnje s nekoliko poznatih glazbenika i donosi nove verzije nekih ranijih pjesama, a tri do sada nisu nikada objavljene, ova turneja “Santane” nema nikakve veze s tim albumom, nego je najavljena kao “zbirka” energičnih i strastvenih hitova iz svih faza njegove karijere, što je baš suprotno albumu “Sentient” koji je mirniji, nježniji, meditativan…

Turneja pod imenom “Oneness” kojom Santana želi, kao i uvijek, ujediniti ljude glazbom, počela je u travnju u Kaliforniji, a europski dio turneje počeo je dva dana prije ovog koncerta, u Łódźu u Poljskoj, tako da je ovo bio tek drugi europski koncert. Set lista nije ustaljena, a i poredak se pjesama mijenja od koncerta do koncerta. Tako je na primjer “Samba Pa Ti” koja se izvodila na američkim koncertima, po prvi put na ovom budipeštanskom koncertu zamijenjena skladbom “Europa”. No, po broju uvijek dominiraju pjesme s albuma “Supernatural” iz 1999. godine.

Nakon uvodnog intra, videa koji je Santana nazvao “Woodstock Chant”, a za koje su se vrijeme glazbenici skupljali na sceni, koncert je počeo sa skladbom “Soul Sacrifice”, starom bar 56 godina, koju smo mogli čuti još na festivalu koji danas volimo zvati “Woodstock”. Istu skladbu koja se tada izvodila u kaotičnom ambijentu, pred nekoliko stotina tisuća promatrača “potpomognutih” raznim opijatima, od kojih su se mnogi i valjali u blatu, sada smo doživjeli da se izvodi u “pristojnom”, “kazališnom” ambijentu i okruženju. Koncert se dalje nastavlja u sličnom ugođaju i sa sličnom silinom, pa dominiraju pjesme u kojima troje udaraljkaša baš nemaju vremena za predah. Ponekad osjećam zasićenost dugotrajnim “urnebesnim” ritmovima pa bi predah uz neku mirniju “baladu” s nenaglašenim ritmovima dobro došao, ali za to baš nema vremena. Koncert traje nekoliko minuta manje od dva sata i pomalo je jednoličan, uglavnom nas čitavo vrijeme drži u bučnom “karnevalskom” raspoloženju i veselju, pa ne dopušta da se u nama uz neku tihu “laganicu” probude i razviju sentiment i emocije. Možda se osjećaji na trenutke počinju buditi, no mirniji dijelovi koncerta koji bi to iznijeli na površinu prekratko traju i opet su prekinuti nabijenim ritmovima koji nas zovu na pokret, na ples, na zabavu, bez mnogo razmišljanja i briga ali… naše sjedalice nas u tome ograničavaju.

I dok se glazbenici nisu dali izbaciti iz takta, bar mene je iz takta žestoko izbacivao “majstor rasvjete”. Ono što je trebalo biti light show, čija je uloga upotpuniti atmosferu koju šire plemeniti tonovi, bilo je uglavnom drastično svjetlosno onečišćenje, protivno svim propisima, prekomjerno granatiranje kilovatima svjetlosne energije, a da pritom nisam uočio nikakvu značajnu vezu između glazbe i svjetla. Raznobojni jaki reflektori nemaštovito šaraju više po publici nego po izvođačima, tako da sam stekao dojam da mnogo bolje Santana vidi mene nego ja njega. Kad me je dohvatio jaki snop često puta i običnog bijelog svjetla, pa onda zastao na minutu statično osvjetljavajući mene i moj sektor gledališta, što se činilo kao čitava vječnost, imao sam osjećaj da gledam u centar nuklearne eksplozije pa nisam mogao drugo nego zažmiriti i pokriti oči rukama u nastojanju da sačuvam vid. I tada mi je to bila i jedina briga, a ne da slušam glazbu. Onda bih nakon te “vječnosti” pažljivo “odškrinuo” vjeđe da vidim je li opasnost prošla. Ako jest, mogao sam najčešće vidjeti kako je taj sadistički reflektor na drugoj strani dvorane uzeo za sljedeću žrtvu neki drugi “otočić” gledališta i više sam suosjećao s tim ljudima nego s glazbom. Dok sam tako patio, ne sjećam se koju su pjesmu vrijedni i zaneseni muzičari svirali a možda i pjevali. Zato preporuka za posjetitelje budućih koncerata na toj turneji: ponesite sobom bar masku za zavarivanje ako već ne naočale za promatranje pomrčine Sunca. Tako doduše nećete ništa vidjeti osim prigušenog sjaja reflektora, ali ćete bar poslije u životu moći nastaviti vidjeti.

Što se tiče ostalih vizualnih efekata, njih nije bilo. Na pozornici nema ničega drugoga osim instrumenata i ostalog nužnog inventara koji služi isključivo funkciji izvedbe. Zato za ovako veliku dvoranu pozornica izgleda minimalistički.

U tijeku koncerta Santana je, da naglasi sviračku kvalitetu svog basista Bennyja Rietvelda i svoje supruge Cindy Blackman Santane na bubnjevima, prepustio njima po nekoliko minuta solaže. Cindy ima 65 godina ali to joj nije smetalo da odradi svoju dionicu kako bi to učinili najsnažniji bubnjari na svijetu.

Formalnoga bisa nije bilo, u smislu da se band povuče s pozornice, pa se na naše traženje vrati, ali to je vjerojatno zato jer se Santani nije baš hodalo ovamo-onamo, što bi dulje trajalo jer se primjećuje da ne može trčkarati. No, bis je odrađen na drugačiji način, od onoga trenutka kad je desetak minuta prije kraja koncerta Santana pozvao publiku da prekrši pravilo sjedenja, da ustane, da mu se približi i da se malo razmaše uz pjesmu “Foo Foo”. Posjetitelji kojima je urođeno da se uz ritam i pokreću, dočekali su to kao skidanje okova. Što se mene tiče, izbor organizatora ili možda samoga Santane da se za vrijeme koncerta sjedi, povoljniji je izbor. Možda samo zato jer nisam mnogo mlađi od Santane.

Na kraju, čestitke domaćinima organizatorima: pri dolasku mnoštvo osoblja na parkiralištu usmjeravalo nas je do praznog mjesta za parkiranje, da ne moramo beskonačno kružiti tražeći slobodno mjesto, redarska služba bila je neprimjetna, “kontaktnog” pretresa nije bilo, nakon koncerta ispražnjavanje dvorane je “munjevito”, bez “čepova” i “uskog grla prometa”, a prometna policija još je kilometrima od dvorane usmjeravala promet i pomagala nam da ne zaglavimo u moru tisuća automobila u povratku dalekoj kući… Bujica ljudi i automobila tekla je s koncerta postojano i nezaustavljivo baš kao i obližnji moćni Dunav.

I dok odlazim s ovog koncerta, prisjećam se tužnog odlaska sa, za mene, prošlog koncerta Santane, a bilo je to u Varaždinu na Radar festivalu 12. srpnja 2009. godine. Santana je posljednji nastupao, do malo iza ponoći. Bio je to posljednji koncert za jednoga od naših pionira izvještavanja sa koncerata ove vrste, Darka Glavana. Nije stigao više niti objaviti svoj osvrt na koncert. Stradao je u prometnoj nesreći neposredno poslije izlaska s tog koncerta, što smo svi odmah tada saznali, jer je svaka daljnja zabava otkazana.

Možda će se nekome učiniti da baš ne hvalim previše ovaj koncert. Pretpostavljam da će to učiniti drugi komentatori, pa će čitatelji kad pročitaju sve osvrte steći najobjektivniju sliku. Nije mi prvi put da sam na Santaninom koncertu i znam što mogu očekivati. Santana je “izmislio” glazbu koju svira, uvijek je imao ekipu s kojom je energično i virtuozno spajao afro-kubanske i latino ritmove, rock, blues i jazz u jedinstven zvuk. Na ovom koncertu nisam čuo ništa novo, revolucionarno novo Santana je ponudio još dok je imao 19 godina, na godinu će biti 60 godina kako se pojavio na sceni, ali važno je da još imamo priliku gledati i slušati, usprkos njegovim poznim godinama, originalnog, pravog, živog Santanu, a ne neki tribute band koji samo izvodi njegovu glazbu. A to je već velika naša privilegija i zato moramo biti sretni.