Šarena pojava – “Mogu al’ neću”

Neplanirano sam dobila ploču Šarene Pojave na recenziju. Stvarno nisam znala što očekivati od albuma te sam mu tako i pristupila. Kako uvijek imam nekoliko slušanja dok radim recenziju, prvo slušanje ploče ugodno me iznenadilo. Na prvu sam očekivala potpunu zezanciju od početka do kraja, no vidim da dečki iz benda kroz svoju glazbu provlače i neka egzistencijalna pitanja, bez obzira na to što su tekstovi složeni na šaljiv način.

Ono što sam svakako prvo primijetila jest cover albuma, koji obiluje žarkim bojama, pretežito crvenom i narančastom. Na coveru se nalazi gorući čovjek te promatrač koji ne djeluje pretjerano uzbuđeno ili iznenađeno prizorom pred sobom. To dosta dobro oslikava hladnoću današnjeg društva, koje je postalo desenzibilizirano na pomoć čovjeku u nevolji, pogotovo kada se ona odvija na ulici.

Pa krenimo od prve pjesme s A strane:

[PRIĐI BLIŽE] njihov je singl. Melodija je pamtljiva, a glazbena podloga temelji se na punk rocku, ali s izraženijom rock komponentom. U pozadini se mogu čuti sintovi i puhački instrumenti. Sviđa mi se razvoj pred kraj – instrumentalno postaje jača, energija se pojačava, a melodija dolazi još više do izražaja. Trube posebno podižu i daju pjesmi dodatnu dinamiku. Što se tematike tiče, nekako mi se čini da je riječ o ljubavnom paru ili romantičnom odnosu koji je pomalo toksičan i prevrtljiv.

[KADA IDEŠ PREMA GORE] ima dosta hip-hop dionica. Djeluje mi kao svojevrsna budnica – motivirajuća je i nosi snažnu poruku. Put do uspjeha pun je prepreka, tako da ćeš, kada ideš prema gore, uvijek nailaziti na izazove. A ako već moraš pasti na tom putu, bitno je podsjetiti se zašto si ga uopće odabrao te shvatiti da je pad ponekad samo povratak sebi i vlastitim uvjerenjima prije nego što nastaviš koračati dalje. Budući da volim žestoku glazbu, inače bih napisala da su riffovi ili bubnjarski beatovi ti koji podižu energiju, no kod Šarene Pojave imam osjećaj da upravo njihove trube, koliko god većinu vremena bile u pozadini, u trenucima vrhunca podižu pjesmu na neku novu razinu.

[NOJ] započinje ska-punkerski i rockerski, dok su strofe izvedene u hip-hop formi. U pozadini prže gitare, a refren nosi ponavljajuću mantru: „Namazan od jutra“. Ovdje se već jasnije provlače egzistencijalna pitanja – problemi svakodnevnog preživljavanja i popuštanja porocima poput droge i alkohola. Tu je i potraga za poslom u društvu usmjerenom na kapitalističke vrijednosti, gdje čak i kada pronađeš posao, i dalje radiš za male novce pa na kraju dana imaš tek za pivu i jeftinu drogu.

Tako ostaješ zarobljen u nekom začaranom krugu bez pravog izlaza te se s vremenom miriš sa situacijom. Ova brojalica možda najbolje opisuje ljudsku otupljenost i prihvaćanje vlastite sudbine. Najlakše je zabiti glavu u pijesak i ne suočavati se s realnošću.

[NE ZNAM REĆI NE] također je singl s ovog albuma. Počinje lagano, u surf rock „Pulp Fiction“ maniri. Nekako se nastavlja na pjesmu Noj, samo u širem kontekstu, gdje akter ne zna reći „ne“ i zauzeti se za sebe u raznim životnim situacijama. Iako u njihovoj glazbi vidim puno zabave, ispod te površine i „ispucavanja“ ipak postoji neka vrsta psihoanalize sebe i ljudi oko sebe.

Reći „ne“ u društvu se često stigmatizira, a zapravo bi trebalo predstavljati brigu o mentalnom zdravlju. Svatko bi trebao naučiti izboriti se za sebe i reći „ne“ kada osjeća da se nešto kosi s vlastitim uvjerenjima. Ljudska je „bolest“ ići drugima niz dlaku, dok je briga o sebi sposobnost da se zauzmemo za vlastite granice.

Što se tiče glazbenog stila, ova me dosta podsjeća na nešto što bi napravili Kawasaki 3P, no definitivno ovdje postoji drugačiji tip humora, pa bi njihova interpretacija možda bila: „Ja samo mogu reći – ne“. Nikad nećemo znati!

[JAJA ZA DORUČAK] Dolazimo do meni najdraže s albuma. Definitivno me odmah „kupila“ i izmamila mi osmijeh na lice.

S obzirom na to da sam u fitnessu, jaja za doručak su ovdje gotovo must. Stvar je potpuno catchy, zabavna i energična. Već se zamišljam kako dižem utege dok mi svira u pozadini (definitivno ima potencijal postati gym himna).

Koliko vidim na Spotifyju, ima oko 2406 reprodukcija, tako da nas ima kojima se sviđa. Domaća jaja su najbolja – a još ako se dobiju od babe, kako kažu dečki, onda su od najbolje koke.

Jaja se mogu pripremiti na  razne načine i kako tko voli, a uvijek će biti nutritivna!

Polako, ali sigurno, stižemo do B strane! Slušanje ide ugodno, a ploča besprijekorno radi.

[‘KO TO KRADE] Od zadnje pjesme na A strani ovo je stvarno počelo „ubijati“. Znači, i ova stvar je show. Ritam je sporiji nego u prethodnim pjesmama, ali dominira – energičan je i konkretan. Hip-hop dionice me asociraju na glazbu TBF benda (ja i moje asocijacije). Zanima me tko je dečkima ukrao bicikl da su se toliko nabrijali napraviti skladbu o tome. Uglavnom, nadam se da su našli frajera kojeg traže.

Nekako mi se čini da su sve njihove stvari dosta životne – neke su metaforički dublje, neke su tu samo da postoje i obilježe neki trenutak. Ali definitivno, kako idem prema kraju albuma, sve mi počinje sjedati na svoje mjesto.

[SUSJEDA] Evo jedne balade na albumu! Čak bih se usudila reći ljetno/ljubavne.

Tekst je zabavan, a podloga jazzy. Riječ je o ljubavi između susjede i protagonista koji joj radi razne usluge kako bi privukao njezinu pažnju. Iako ona ima kćer njegovih godina, nekako mi se čini da mu je susjeda ipak privlačnija.

Sint solaža dodatno „potpaljuje“ već dovoljno vruću atmosferu i daje pjesmi oblik balade iz 80-ih, a vokali su raskošni, s dobrim backovima.

[LJETO] je još jedan ljetni hit, gotovo Proustovska po svom doživljaju mirisa ljeta. Vokali su ravniji i „prljaviji“, a instrumentalna podloga je rock and roll.

Prema kraju, u refrenu, dolaze bogatiji i slojevitiji vokali, a sve je dodatno pojačano trubama u solaži.

Za sada su mi definitivno hitovi Jaja za doručak, ‘Ko to krade i Susjeda – te tri su me pokosile!

[STOJIMO NA OBLACIMA] je još jedna laganica na albumu, ali ovaj put za kraj. Čujemo hip-hop s jazzy elementima i klavirskom podlogom.

Refren je moćan – tekst i vokali su puniji. Saksofon naglašava ovu „daydream“ pjesmu i traganje za boljim sutra. Vrhunac dolazi prema kraju, u crescendou uz growl vokal, dok u pozadini prže snažni riffovi. Kraj „zakucavaju“ trube u ritmu s gitarama.

Svakako, ovo je album koji se može lako slušati, bez previše opterećenja, iako ima prostora za psihološku analizu kroz metaforiku kompozicija. Nekako mi glazba ipak daje više prostora za zabavu i opuštanje.

Vjerujem da će, ako bend nastavi u ovom smjeru, sa svakim sljedećim albumom još više zainteresirati svoju publiku – mene su već uspjeli!