She & Him – “Volume One”

Iako su se izmijenila već tri godišnja doba od službenog izlaska ovoga albuma, nadajući se da (gotovo) nikad nije kasno, donosim ga direktno iz mojih zvučnika tu. Jer, čini mi se da ne zaslužuje biti previđen i olako zaboravljen. Došao mi je pod ruku na prijateljevu preporuku i ono što sam čuo ionako zvuči dovoljno svevremeno da bez problema pomete tih nekoliko stađuna prohujalih od ožujka prošle godine.

U nazivu benda, ona je glumica Zooey Dechanel (od novijih pamtljivijih uloga naveo bi onu u problematičnom spooky „Događaju“ M. Nighta Shyamalana), a on kantautor iz alter-voda, M. Ward. Našli su se na filmskom setu i očito brzo našli zajednički (glazbeni) jezik, toliko zajednički da su vrlo brzo ušli u studio snimiti album. Takve suradnje, da ne kažem hirevi, obično ne daju posebno bogate plodove. Čak i kad su takvi izleti iz jedne branše u drugu hrabri i smišljeni, kao, primjerice, lanjski pjev Scarlett Johansson, vrlo, vrlo često tu naprosto fali ono nešto što dobru glazbu čini… pa, dobrom (neka strašila iz tuzemne sive zbilje neću ni spominjati). E, pa u slučaju Zooey Dechanel (nju spominjem jer je ipak ona autorica gotovo svih pjesama i jer je ona tu ta koja je na izletu), stvari su, srećom, malo drukčije. „Volume One“ je, naime, dosta dobar album.

Zvuk koji su She & Him istkali na vinilskih trideset i sedam minuta neopterećen je i ugodan spoj popa šezdesetih i countryjem nadahnutih melodija. Toliko ugodan i nepretenciozan da bi se kraće mogao opisati kao slatki folk na tragu boljih trenutaka Carpentersa. Od trinaest pjesama, deset ih je Zooeyenih ruku djelo, dok su preostale tri obrade, što je više nego pristojan score za početak. Tematika se vrti oko slomljenih srca, prekinutih ili neostvarenih veza i nesretnih ljubavi, a Zooey se iz pjesme u pjesmu zavlači i provlači discipliniranim, jakim vokalom na kojem joj mogu zavidjeti mnoge daleko „profesionalnije“ pjevačice. Išao bih toliko daleko da kažem i da joj je glas sposoban i osrednju pjesmu izdići do viših razina. Wardov je doprinos, pak, više simboličan, pa on s ostatkom benda kao da tek Zooeyinom raspjevanom vokalu podastire finu, nenametljivu glazbenu pozadinu, odnosno, dimenziju u kojoj će svi ti mali pop-dragulji postati punokrvne pjesme. Bilo da su raspjevane poput „This is Not a Test“, slatkasto skakutave poput „I Was Made for You“, u croonerskoj maniri poput „Take It Back“ ili da je u pitanju obrada Beatlesa poput „I Should Have Known Better“, one su, skupljene na jednom mjestu, više nego fina pop-zbirka za neopterećene sate.

Naziv albuma ukazuje na nastavak. Možda i nije osobito obvezujuće, ali je ipak hrabro. I, što je još bitnije, s pokrićem. Neka su piskarala već predložila Zooey čak da se ostavi glume i prebaci posve na pjevanje. Meni se čini da njoj ide podjednako dobro u obje branše, a novi ću album svakako iščekivati kao nešto dobrodošlo. Ako se i ne pojavi, ostaje „Volume One“ kao mali, slatki trijumf talenta. Iako je došao sa zakašnjenjem, nadam se da će ovaj kratki tekst bar nekoliko čitatelja potaknuti da poslušaju lijep, lagani album iz naslova.

Toni Matošin

Osobna karta albuma.