Koncert Islanđana Sólstafir i, naknadno dodanih, Zagrepčana Moraines ubrajao se u sam vrh najočekivanijih klupskih metal događanja u opsežnoj jesenskoj ponudi. Po skromnoj osobnoj procjeni.
I dok se za Sólstafir znalo što se od njega može očekivati, za Moraines baš i ne. Doduše, bogatstvo zvukovlja na studijskim izdanjima dalo je naslutiti da je riječ o virtuozima na instrumentima, no doživljeno je nadmašilo i najoptimističnija očekivanja.
Iako su u dvije–tri uvodne pjesme („Sleepless“, „Thessalian Verse“ i „The Brute“) imali podosta problema sa zvukom, točnije rečeno, jedna gitara uopće nije proizvodila zvuk, jasno je bilo i tada da je riječ o vrhunskim instrumentalistima. A kad se sve posložilo, priča je dobila dodatnu dimenziju. Oslonjen na aktualni studijski album „Future Histories“, bio je to dinamičan koncert bez stilskog ograničenja. Uigrana, razigrana, zaigrana i, nadasve, glazbeno kompetentna ekipa odsvirala je odličnih četrdesetak minuta.
Petar Pečur, Domagoj Šekelja, Mario Mlakar i Marko Matošević pokazali su da ponekad za ispričati glazbenu priču i nije potrebno da ju priča vokal. Jer kroz svoje instrumente, u gotovo pa savršenom skladu, govore sve što moderna kombinacija psihodeličnog rocka i metala danas treba reći.
Tehnički zahtjevna, u svojoj srži (vjerojatno) i matematički zadana glazba prepuna je individualne kreativnosti, maštovitosti, improvizacije i inspirativnosti koje se stapaju u skladnu, zvukovno potpuno ispunjenu i nadasve harmoničnu cjelinu. Energično, poliritmično, pomno biranih razina tempa, moćno i nabijeno atmosferom.
Bit će jako zanimljivo čuti kako će sve to zvučati kad se priključi treća gitara (Tomislav Biškup). Vjerujem, najmanje jednako dobro.
Setlista:
Sleepless
Thessalian Verse
The Brute
Burn the Boats
Fiery the Angels Fell
Maintain the Tension
Human, Titan
Tri godine nakon nastupa s Amorphisom u klubu Boogaloo, u Hrvatsku su se vratili islandski eksperimentalni genijalci Sólstafir.
Razlog dolaska aktualna je turneja „Eastbound and Down 2026“, koja ovoga puta nije bila inicirana novim albumom, s obzirom na to da je aktualni „Hin helga kvöl“ star dvije godine. No Sólstafir ionako ima dovoljno kvalitetnu paletu „starih“ pjesama da se ne treba zamarati činjenicom ima li ili nema novih. K tome, i kod publike su obično provjereni naslovi puno zanimljiviji od aktualnih. Tako je bilo i na ovom koncertu.
U protekla tri desetljeća postojanja prošao je Sólstafir trnovit i brdovit put od sirovog black metala vikinških korijena, preko post-metala, post–rocka, psihodeličnog, progresivnog i(li) klasičnog (hard) rocka, gradeći (i izgradivši) vlastiti identitet, koji uspješno izmiče subžanrovskim projekcijama. Naziv benda na islandskom znači sunčeve zrake koje se probijaju kroz oblake, a to bi bila i jedna od osnovnih karakteristika njegova poimanja glazbe.
U polumaglom obavijenoj Močvari članovi grupe pojavili su se nakon (podužeg) dramaturškog intra u outfitu koji se donekle razlikuje od glazbe koju prezentiraju. Netko neupućen mogao bi čak i pomisliti da je riječ o kaubojima, no audio doživljaj vrlo brzo mijenja tu pretpostavku.
Jer se od početka, sa „Silfur–Refur“, krenulo žestoko, energično, kombinirajući zvučnu težinu, sjetnu melankoliju, grubu sirovost i rockersku monumentalnost s atmosferom islandskih pejzaža, prolazeći kroz gotovo sve segmente karijere („Sálumessa“, „Ghosts of Light“, „Náttmál“), koliko se to moglo u odabranom vremenu.
Aðalbjörn Tryggvason na gitari i vokalu, Sæþór Maríus Sæþórsson na gitari, Svavar Austmann na basu te Hallgrímur Jón Hallgrímsson na bubnjevima i pratećim vokalima stvaraju neprobojan zvučni zid uz koji se publika, unatoč brojnim zamkama, izazovima i preprekama, osjeća jako dobro.
Frontmen Addi prisjetio se zadnjeg zagrebačkog gostovanja i negdje nakon petnaestak minuta nastupa obratio se publici pozdravima i pitanjem ima li onih koji su im bili na koncertu. Na što je, očekivano, dobio veći broj potvrdnih, glasnih odgovora. I u više se navrata približio prvim redovima, izmijenivši (i) fizičke pozdrave s publikom, nastavljajući prisan odnos benda i publike cijelim tijekom koncerta. I dakako, malo i ‘zagudao’ na gitari.
U kombinaciji sjetnih, sumornih i otužnih tjeskobnih dijelova, preko onih nabijenih energijom, pa do onih s kontroliranom agresijom, uz očekivanu i uvijek najbolje prihvaćenu pjesmu „Fjara“, večer je polako ulazila u svoj sumrak. A potom iza „Ótta“ i „Goddess of the Ages“ i u mrklu, tihu, kišom natopljenu, melankoličnu zagrebačku noć.
Sólstafir definitivno zna kako pridobiti publiku, zna kako je hipnotički prikovati uz svoju glazbu. I ono jako važno, svjesni su koliko mogu i znaju, a dojam da uživaju u tome što rade iznimno je očit. I žele da u tome uživaju i drugi te na tom putu daju maksimalno koliko mogu. A mogu mnogo.
I ovoga su puta ponudili jedno jako bogato, zgusnuto audio-vizualno iskustvo, koje će mnogima ostati u sjećanju. Do nekog sljedećeg, uvijek dobrodošlog, druženja.
Naravno, i s ekipom s početka priče, kojoj za izvrsnu večer također ide poprilično velik dio zasluga.
Galerija fotografija; Sólstafir i Moraines u Močvari, foto: Božidar Breški
