U taj niz treba apsolutno pridodati i mjesto zbivanja koje je zaokružilo kompletan dojam ovog odličnog koncerta, bilo je to „prirodno stanište“ Festivala mediteranskog filma – ljetno kino Bačvice.
Iako sam slušao opus Pink Floyda u bezbroj verzija (Gilmoura, Watersa, Masona) kao i mnoštvo tribute bendova, moram priznati da me ova kombinacija zaintrigirala na prvu, jer kada na pozornici ugledaš preko tridesetak glazbenika sa sigurnošću možeš znati da to neće biti promašaj.
Treba imati hrabrosti i znanja zaroniti u prebogat glazbeni bukvar jednog od najznačajnijih bendova svih vremena, te to iznjeti pred publiku koja sigurno to nije slušala po prvi put.
A to su hrabro, dostojanstveno i uspješno prezentirali sljedeći glazbenici: Olja Dešić (akustična gitara, ujedno je zaslužan za odlične aranžmane), Vedran Križan (klavijature), Marko Jurić (bubnjevi), Davor Capković (gitara i vokal, inače član Metaklape), Josip Radić (bas gitara i vokal, član Kensington Lime, Valentina Boškovića, Buđenja, Beatles tribute benda), te kao back vokali Ana Kabalin i Lovorka Sršen.
Ekipi su se pridružili članovi orkestra Hrvatske ratne mornarice pod dirigentskom palicom Tonća Ćićerića, te gudači splitskog HNK-a.
Zaista „močna gomilica“ provjerenih glazbenika već je u startu sa „Shine On You Crazy Diamond“ , kao hommage Sydu Barrettu, „crnoj ovci“ rock psihodelije nagovijestila ugodnu večer.
Početak koncerta kao da je pripao bendu, puhači i gudači su se tek zagrijavali, da bi svu raskoš bogate orkestracije prezentirali u odličnim izvedbama „Hey You“ i naravno „High Hopes“.
Pravo iznenađenje (makar za mene) usljedilo je u izvedbi „Fat Old Sun“ s albuma „Atom Heart Mother“, snimačkom i producentskom remek djelu , albumu koji je Floyde lansirao u orbitu slavnih.
Sa „The Dark Side Of The Moon“ čuli smo rock standarde poput „Breathe“ i „Time“, „Money“ (uz odličan solo na saksofonu). Drugo ugodno iznenađenje bila je izvedba „On The Turning Away“ s pomalo zaboravljenog albuma „Momentary Lapse Of Reason“. Pjesma koja se rijetko čuje bilo na nastupima originalnih članova Pink Floyda, bilo na nastupima tribute bendova.
A treće (naravno, najveće) iznenađenje bio je trenutak kad je Josip Radić najavio pjesmu koju Floydi nisu svirali zadnjih pedesetak godina „Matilda Mother“ s njihovog prvog albuma „The Piper At The Gate Of Dawn“; s kojeg se inače uobičajeno izvode psihodelijski standardi poput „Astronomy Domine“ i „Interstellar Overdrive“.
Za svaku pohvalu, ovo me podsjetilo na koncertne nastupe Nicka Masona na kojima je evocirao upravo mnoštvo pjesama iz najranije faze njihovog stvaralaštva.
Prva gošća bila je Antonela Doko koja se i više nego uspješno uhvatila u koštac s inače vrlo zahtjevnom „A Great Gig In The Sky“. Moram priznati da ju je apsolvirala s odličnim uspjehom, na što je bila iskreno nagrađena od strane prepunog gledališta.
Drugi gost je bio uvijek rado viđeno lice na bilo kojoj pozornici diljem Lijepe Naše, riječ je o Neni Belanu koji je otpjevao i odsvirao „Wish You Were Here“.
„Tko zna koliko ju je puta slušao dok je bio mlad“ napomenuo je Josip Radić prilikom njegove najave.
Koncert se približavao svom kraju u „Another Brick In The Wall“, da bi oduševljena publika za dodatak dobila nezaobilaznu pjesmu za završetak svakog koncerta – „Comfortably Numb“.
Izostala je sestra blizanka svake završnice, „Run Like Hell“, no i bez nje se može ustvrditi da je ovo bila i više nego odlična i iskrena prezentacija opusa Pink Floyda, benda bez kojeg bi život bio kudikamo siromašnjije i tužnije mjesto.
