Jedna od najdramatičnijih glazbenih transformacija iz najblistavijih, najsvjetlijih momenata prog rocka u „tamnu“ stranu jedva probavljivog popa dogodila se u slučaju benda Genesis.
Nakon niske odličnih albuma (od kojih neki objektivno imaju oznaku genijalnosti), spiritus movens benda, Peter Gabriel, napušta bend nakon njihovog jedinog dvostrukog albuma, „The Lamb Lies Down on Broadway“. I kad su svi mislili da je storia finita, pojavljuje se zaista pozitivno iznenađenje, album „The Trick of the Tail“ s novim pjevačem Philom Collinsom čiji je vokal frapantno sličio Gabrielovom, a čiji je materijal imao sve pozitivne odlike prijašnjih radova.
I tu završava prva, nevjerojatna faza koja ih je lansirala među najbolje bendove svih vremena. Fenomenalni gitarist Steve Hackett sudjeluje na sljedećem uratku, „Wind and Wuthering“, koji neuspješno eksploatira neke stare glazbene ideje i forme i koji je ujedno bio i inicijalni album koji ih vodi prema onoj „tamnoj“ strani popa. Nakon što je i on otišao iz benda, Genesis saga svela se na tri imena: Phil Collins, Mike Rutheford i Tony Banks.
Subjekt našeg osvrta, Steve Hackett, odlaskom iz Genesisa ostvario je zapaženu solo karijeru, usput se prometnuvši u baštinika Genesisove ostavštine, one iz prve faze djelovanja. Postoji smjelo mišljenje da je Steve Hackett ustvari Genesis. Osobno se s time ne bih složio; bio je on dio nezaboravnog i ravnopravnog trijumvirata: Gabriel, Banks, Hackett.
Uz redovito objavljivanje vlastitih albuma našao je tako vremena (i očito ljubavi) za predstavljanje i njihovog bogatog opusa kroz više turneja. Sve je krenulo s „Genesis Revisited Band & Orchestra“; povodom pedesete obljetnice izlaska jednog od njihovih epohalnih albuma uslijedila je turneja „Foxtrot at Fifty“, a potom i najnovija „Genesis Greats, Lamb Higlights and Solo“ u kojoj promovira probrani materijal s tog ikoničnog konceptualnog albuma. S neskrivenim ponosom moram napomenuti da sam Foxtrot slušao u Ostiji Antici, dok sam Lamb slušao u Royal Albert Hallu.
S obzirom na navedeno, ne bi čudilo da sljedeća turneja bude posvećena odličnim albumima „Selling England By The Pound“ i „A Trick of the Tail“.
Sam Royal Albert Hall nalazi se u rezidencijalnoj četvrti South Kensigton i smješten je nasuprot spomeniku Albert Memorial u londonskom Hyde Parku. Ulazak u ovu čuvenu dvoranu otvorenu davne 1871. godine doslovno ostavlja bez daha (siguran sam za sve koji je posjećuju prvi put). Okruglog oblika, prima do 5.300 posjetitelja koji su je te večeri napunili do posljednjeg mjesta (sasvim očekivano, većina je pripadala sijedim glavama koje su imale privilegiju rasti uz pravu glazbu). Bili smo smješteni zaista visoko na tribinama, u zadnjem redu, točno preko puta pozornice, pa cijena ulaznice od cca 55 funti i nije bila pretjerana. Bez obzira na reducirani vizualni kontakt s pozornicom, akustika je bila zaista besprijekorna, kristalno se jasno čuo svaki instrument, svaka otpjevana riječ, pa se na trenutke stjecao dojam slušanja na jakom i kvalitetnom uređaju.
Ekipa s kojom Hackett nastupa već duže vrijeme zaista je impozantna: Roger King (klavijature), Rob Townsend (saksofon, flauta, klavijature), Jonas Reingold (bas), Craig Blundell (bubnjevi), Nad Sylvan (glavni vokal) te Amanda Lehmann (gitara i vokal).
Točno u 19:45 svjetla se gase i počinje nezaboravna glazbena avantura, mješavina svjetla i zvuka koja nikoga nije mogla ostaviti ravnodušnim.
Koncert je bio podijeljen u dva dijela: prvi je pripao Hackettovom solo opusu, a drugi je bio posvećen opusu matičnog mu benda.
„People of the Smoke“ s Hackettovog zadnjeg albuma „The Circus and the Nightwhale“ bila je uvertira u ovu nezaboravnu noć, dok je istočnjačko-etnički obojana „Circo Inferno“, također s istog albuma, u trenu dokazala svu bravuroznost cijelog benda, kao i sasvim solidan materijal koji se nalazi na spomenutom albumu.
Monumentalnost orgulja alla Bach u „Devil’s Cathedral“ (s albuma „Surrender of Silence“), očito neizbježnoj numeri sa svake turneje, dokazala je svu njenu unutrašnju mračnu dinamiku kroz potentnu izvedbu u kojoj je očekivano carevala Hackettova gitara. Na tome tragu bila je i instrumentalna „A Tower Struck Down“ s njegovog epohalnog albuma, ujedno i prvijenca, „Voyage of the Acolyte“. Taj album bio je zastupljen i s atmosferski pravom Genesisovom pjesmom „Hands of the Priestess“ u kojoj se kao prvi gost večeri flaute uhvatio Hackettov brat John, tvoreći savršenu sinergiju s akustičnom gitarom.
Prvi set zaključen je sa „Shadow of the Hierophant“ s albuma prvijenca iz daleke 1975. godine. Glavni vokal pripao je Amandi Lehmann. Struktura, atmosfera, melodioznost i harmonija apsolutno, a ujedno i očekivano, pripadaju prvoj fazi Genesisa. Ukratko, veličanstvena pjesma koja je zasjala u svom punom svjetlu.
Uslijedila je pauza od 25 minuta, taman dobro došla za protegnuti noge i sažeti zaista pozitivne utiske uz opravdano očekivanje onoga što slijedi.
A uslijedile su pametno probrane, ustvari najbolje pjesme s dvostrukog albuma: „The Lamb Lies Down on Broadway“; „Fly on the Windshield“ (uz odličan gitarski dvoboj Stevea Rotheryja (člana benda Marillion) i Hacketta, čije su gitare stenjale i cvilile u izvanredno isprepletenom krešendu); „Broadway Melody of 1974“; „Hairless Heart“; „Carpet Crawlers“ u kojoj se vokala uhvatio Ray Wilson, nekadašnji član Genesisa od 1996. do 1998.; „The Chamber of 32 Doors“; “Lilywhite Lilith“; „The Lamia“ te završna „It“.
A onda je, po mom skromnom mišljenju, uslijedio najbolji dio ionako briljantnog koncerta – svojevrsni Genesis best of.
Na početne stihove „Can you tell me where my country lies“ dvoranom se prolomio iskreni pljesak odobravanja i prepoznavanja da se radi o jednom od Genesisovih „crnih bisera“ – „Dancing With the Moonlit Knight“ sa, po mnogima, njihovog najboljeg albuma „Selling England by the Pound“. Dugotrajne aklamacije još se nisu ni stišale, a uslijedio je još jedan glazbeni tsunami, nezaboravna, serafinski obojana „The Cinema Show“. Sva slava u ovoj izvedbi pripala je Rogeru Kingu, koji je naprosto briljirao na svojim klavijaturama te je najiskrenije evocirao kolika je bila pozitivna „ludost“ Tonyja Banksa prilikom stvaranja gotovo simfonijskih zvukova u ovoj glazbenoj epopeji koju je dodatno obojila nesvakidašnja Hackettova gitara. Pomnim slušanjem njegovog gitarskog opusa naprosto se nameće činjenica da Hackett spada u sam vrh svjetskih gitarista. Samozatajan kao što je svojevremeno bio i Stephen Stills.
Ranije sam napomenuo da bi mogla uslijediti i turneja na kojoj bi se izvodio album „Selling England by the Pound“ – čiji smo probrani materijal imali prilike slušati ove večeri. „Aisle of Plenty“ i „Firth of Fifth“ (Hackettov solo mnogi smatraju gitarskim vrhuncem prog rocka) zaista su reprezentativni primjerci Genesisove „male noćne muzike“ koja je publiku doslovce podigla na noge u dugotrajnom aplauzu.
Nezaobilazne su bile solo dionice Jonasa Reingolda koji je svoju bas gitaru tretirao poput akustične gitare te naprosto ubitačno i nezaboravno Craig Blundellovo „uništavanje“ bubnjarskog seta.
Pošteno bi bilo istaknuti i Nada Sylvana koji je apsolutno kvalitetno apsolvirao ponekad nezahvalne vokalne eskapade Petera Gabriela.
Za sam kraj ostavljena je pjesma indikativnog naziva, „Los Endos“, uobičajena pjesma s kojom im završava svaki koncert, a u kojoj je cijeli kolektiv iskazao zašto im koncerti uvijek nailaze na nepatvoreni entuzijazam razdragane publike. Inače to je pjesma s kojom završava album „A Trick of the Tail“, stoga posjeduje i simboliku rastanka benda s prvom fazom djelovanja u kojoj su imali elitnu sposobnost pisanja jedinstvenog materijala.
Ukratko, ovo je bilo nezaboravno životno iskustvo, dva i po sata glazbene magije, a po mnogim parametrima (snaga pjesama, kvaliteta izvedbe, kredibilitet i elegancija u reinterpretaciji Genesisovog opusa, kirurške interpretacije s dušom) nesumnjivo je bio jedan od najboljih koncerata kojima sam prisustvovao.
