Više od dva desetljeća na domaćoj alternativnoj sceni Stonebride gradi vlastiti glazbeni svijet, ne opterećujući se žanrovskim granicama, trendovima ni očekivanjima. Od stoner i doom rock početaka do progresivnih i psihodeličnih istraživanja, zagrebački bend ostao je vjeran spontanosti, eksperimentiranju i beskompromisnom pristupu stvaranju glazbe. Uoči nastupa 28. listopada u Vintage Industrial Baru, gdje će pozornicu podijeliti s bendom Them Moose Rush, razgovarali smo sa Stjepanom Kolobarićem o novom EP-ju „No Chances Given“, kreativnom procesu, promjenama na alternativnoj sceni, izazovima koncertnog života i glazbenim istraživanjima koja tek slijede.
Stonebride je tijekom više od dvadeset godina prošao kroz različite faze, od stoner i doom rock korijena do progresivnijih i psihodeličnijih aranžmana. Kako biste danas definirali svoj zvuk i koliko vam je uopće važno žanrovsko određivanje?
Stvarno ne znam. Evo. S čim usporediti i žanrovski odrediti kad stalno nešto ubacujemo u jednadžbu? Od opreme, instrumenata, ideja i na kraju finalnih misli zaokruženih u pjesmu. U ovoj fazi headspacea i života potpuno nam je nebitno žanrovski se određivati. Što svirate, buraz? Teški rock!
Na novom EP-ju „No Chances Given“ nastavljate istraživati vlastiti glazbeni izraz. Kako je tekao proces nastanka tog izdanja i po čemu se ono razlikuje od prethodnog albuma „Smiles Revolutionary“?
Pristup samom snimanju i pripremi istog bio je svojevrsni eksperiment. Nismo očekivali previše, pripremili smo se najbolje što smo mogli, ali na kraju je ispalo preludo. Osigurali smo veliki prostor za snimanje, akustičan, tretiran. Fokus je bio snimiti/dobiti bubnjeve što prirodnije, veliko, ajmo reći „organski“. Putem smo naišli na prepreke, ništa novo za nas. Na kraju, nakon isprobavanja nekolicine varijanti, u dan i pol smo zabili te dvije pjesme (većina dijelova/dionica je first take), a da nisam imao ikoga iz benda u slušalicama. Niti tona, niti žice. Svirao sam „iz glave“. Zašto? Ne znam. Mogli smo, trebali smo, htjeli smo. Bacili smo se u vatru. Ispalo je vrlo živo, neobično i definitivno lekcija za sljedeći put. Brle (tonac i dugogodišnji zvučni suputnik) i Krnfa (glas i gitara) napravili su jako zeznut posao oko snimke u svim fazama. Kapa dolje! Budući da je riječ o EP izdanju, sonični je potpis blizak fazi „Smiles Revolutionary“, ali s dozom novih trikova i pomaka. Ima dosta detalja, vrebaju u snimci. Dobre sluške ili zvučnici i udri! Javite dojmove.
Kada radite na novoj pjesmi, odakle najčešće krećete? Nastaje li sve iz gitarskog riffa i zajedničkog jammanja ili danas više pažnje posvećujete unaprijed razrađenim strukturama i aranžmanima?
Kombinacija svega navedenog. Nemamo prokušani recept i način na koji stvaramo. Najljepša je spoznaja čuti kada iz ničega u tih par sati nastane nešto što je pronašlo svoj put i manifestiralo se u zvučnom obliku. Fascinantno.
Vaša diskografija pokazuje kontinuiranu evoluciju, ali i prepoznatljiv autorski rukopis. Postoji li album koji smatrate prekretnicom u karijeri Stonebridea, odnosno izdanje na kojem ste najjasnije pronašli vlastiti identitet?
Najjasnije pronaći vlastiti identitet gotovo je nemoguća misija. Zašto ga loviti, definirati? Stvorit će se, doći će sam od sebe. Proces kreacije je konstantno gibanje. Ako je ustrajnost postojana, vječno ganjanje „tog pravog“ tona i/ili riffa povremeno zabljesne u svom punom obliku. Obično kad se najmanje nadaš. Prekretnica bi, rekao bih (iako smo već na „Summon the Waves“ počeli lagano zalaziti u druge teritorije), bila „Heavy Envelope“. Od tada smo krenuli „brijat“. Došlo je samo od sebe, prirodno. I evo, tri-četiri izdanja poslije još uvijek „tražimo“. U pripremi su i nove stvari, novi materijal nekada u budućnosti, da ne lupam sad datume i rokove. Nemamo ih. Opet ćemo u svom ritmu i with the flow. Nema žurbe.
Psihodelija je važan dio vašeg zvuka, ali ona ne dolazi samo iz gitarskih efekata, nego i iz atmosfere i načina gradnje pjesama. Koliko vam je važno da glazba slušatelja povede na određeno emocionalno ili gotovo filmsko putovanje?
Meni osobno vrlo važno, ali ne i presudno. Bitna je bilo kakva reakcija u tom trenutku. Naša ili slušateljeva. Izostane li, nešto ne štima. Ako si dopustiš, ako se otvoriš, ako se prepustiš bez predumišljanja i očekivanja, možda otkriješ nešto o sebi što ti je ranije bilo nepoznanica.
Tijekom godina imali ste priliku pratiti razvoj domaće alternativne scene iz prve ruke. Što se najviše promijenilo od vaših početaka do danas? Je li mladim bendovima danas lakše doći do publike ili je, unatoč digitalnim platformama, situacija zapravo teža?
Promijenilo se masu toga. Mislim da je zapravo i jedno i drugo. Lakše je u smislu promptnog objavljivanja audio/video sadržaja te bržeg pronalaska istomišljenika (publike). Naravno, ako tu i tamo platiš pokoji oglas da te algoritam gura i miluje. Sve je krivo. Al’ što je, tu je. Teže je u smislu da je mlađim generacijama (sličnih) domaćih bendova nezamislivo otisnuti se van u nepoznato. Gotovo je postalo nemoguće svirati izvan granica RH bez dobrog bookera ili agencije koja će to raditi za tebe. Mada su i oni već sad probrano društvo koje je nekako opstalo. Mislim, može se, nije neizvedivo, bendovi redovito idu na DIY turneje, kombiniraju, peglaju kako god znaju i umiju. Sve smo to prošli, odradili i sami hrpu puta. Ali bookirati, odraditi i napraviti poštenu turneju od 10 do 14 dana, s normalnim uvjetima i honorarima, bez da se vraćaš u teškom minusu, doći do ciljanih klubova/venuea, imati već publiku koja zna za tebe, da im dolaziš u grad/mjesto, i da promotori zaista odrade svoj dio posla (marketing/promo/PR) i sl., mega je Sizifov posao. I za bend i za sve aktere s druge strane. Mi smo na zadnjoj turneji bili 2019. Hoćemo li i kada ćemo opet, who the fuck knows. Kad zatreba, tu smo.
COVID je dodatno zakomplicirao stvari na svim razinama. Tako da sigurno postoji jedan veliki prostor koji se u zadnje, tj. već duže vrijeme ispunio poplavom generičkih bendova koji žele dalje jahati isforsirani fuzz/ratt/big muff val u svim njegovim (pod)žanrovima. Dosadno, predvidivo, nije zabavno. A da ne spominjem legacy actove koji bez problema dolaze u Europu i po dvaput godišnje + ljetni festivali. Par booking agencija diktira igru i to je to. Svatko gura svoje. Ostali, snađite se.
Kako pristupate koncertnim izvedbama studijskog materijala? Ostavljate li prostor za improvizaciju, produžene instrumentalne dionice i promjene aranžmana ili vam je važnije zadržati strukturu snimljenih pjesama?
Naravno! Događaju se nepredviđene situacije, netko zabrije da je krug-dva duži ili skužimo da je netko „unutra“ i bez problema znamo produžiti određene dijelove u pjesmama. A znamo i fulat! Hahahaha! Fora je, bar meni, uvijek uživo promijeniti poneku dionicu. Bazni ritam koji određuje pjesmu uvijek je tu, al’ ono, zaigrati se povremeno vrlo je opuštajuća djelatnost. Čak i pred živom publikom. Dobro je za dušu.
U Vintage Industrial Baru nastupate s Them Moose Rush, bendom koji također spaja psihodeliju, stoner i progresivni rock. Kako gledate na njihov rad i koliko su vam važna ovakva povezivanja bendova različitih generacija i glazbenih pristupa?
Momci su kul, imaju svoj štih i đir. Postoje već duže vrijeme, aktivni su, super sviraju. Trude se, ulažu u svoju vještinu izričaja koji im paše. I nama je prvi put da dijelimo stage s momcima, tako da očekujem samo kvalitetnu zabavu!
Kada danas slušate vlastite prve snimke, što vam prolazi kroz glavu? Postoji li nešto što biste s današnjim iskustvom napravili potpuno drukčije ili upravo u toj početničkoj sirovosti vidite posebnu vrijednost?
Da, sve bih izbrisao i ponovno snimio! Hahahaha! Kroz glavu prođe svašta. I to je to, bitno je da prođe. Ne zadržava se. Nema vraćanja unatrag. Mislim da smo uspjeli zabilježiti taj neki trenutak u vremenu, na geografskom području koje baš i nema puno veze s (našim) glazbenim izričajem. Radiš u tom trenutku s onim s čim raspolažeš, s najboljim setom vještina koje posjeduješ. Ima svojih čari u tim snimkama, kako ne. Hrpetina uspomena koje su obilježile određenu fazu benda i svako izdanje (do sada). Malo smo mudriji, ne baš pametniji, ali jednako i dalje ustrajni u ovome što radimo. Što smo stariji, više držimo do sebe, svojih potreba, zdravlja, bliskih odnosa i veza, kreativnosti. Ne uzimamo ništa zdravo za gotovo.
Nakon više od dva desetljeća stvaranja, postoji li još neki zvuk, koncept ili glazbeni eksperiment koji biste voljeli istražiti? Što slijedi za Stonebride nakon aktualnih koncerata i novog izdanja?
Sigurno postoji. Ne želim ga još točno definirati, ali kuha se, u pozadini umova, u prostoriji za probe i tijekom opuštajućih aktivnosti. Imamo gomilu ideja u kojem bismo se smjeru dalje nastavili izražavati. Uglavnom, radi se punom parom kad god je vrijeme za to. Imamo snimljenog i audio/video materijala sa zadnjih par koncerata. I time se bavimo uz pomoć vrlih entuzijasta s kojima nam je jako ugodno surađivati. Nešto je već skroz gotovo, drugo se radi, treće čeka na red, četvrto vreba iza ugla… Zasigurno ćemo napraviti nešto sa svim tim. Pomalo, ne žurimo. Emocija, ideja, kreacija… sve ostalo slijedi nakon toga. Glede koncertnih aktivnosti, mi smo uvijek spremni za kvalitetan rock okršaj. Slasnu ponudu je teško odbiti, zar ne?!
Vidimo se 28. 10. u Vintageu!
