Godine 2697 prije n.e. za vrijeme vladavine cara Huanga Dia, njegov je komornik Lin Jeng uveo oktavu s dvanaest polutonova koje je nazvao dvanaest lua ,a koje su odgovarale broju mjeseci u godini.
Pitagorovci su držali da je glazba blagoglasje brojeva i kozmosa. Traženje utočišta u glazbi, s bojama njezinih tonova, tonalitetima, ritmovima, različitim glazbalima, jedna je od mogućnosti povezivanja s puninom kozmičkog života.
Ako je glazba poznavanje modulacija, mjere, razumljivo je da ona upravlja kozmosom, ljudima, instrumentima. Ona je umijeće postizanja savršenstva.
A jedno od tih savršenstava bilo je prezentirano u subotu u koncertnoj dvorani Ivo Tijardović, Hrvatskog doma u Splitu, zahvaljujući nadahnutoj ekipi glazbenika koji su istkali jedinstveni labirint puteva koji su svojom zamršenom strukturom naprosto opčinili, očito očarano gledalište prepuštajući svakom od slušatelja da to glazbeno savršenstvo dožive prema svojoj intuiciji ili osobnim afinitetima, a koji su se tijekom koncerta i na samom kraju očitovali dugotrajnim i iskrenim aklamacijama.
Dakle, Sudar Percussion, u sastavu: Filip Merčep (marimba, vibrafon), Luka Ivir (marimba , vibrafon), Goran Gorše, zvona, ksilofon), Aleksandar Vešić (bas gitara), Igor Vugrek (bunjevi), Robert Batelić (klavir); te kao poseban gost večeri Josipa Vukelić na harmonici, stvorili su jednu glazbenu magiju koju je nedvojbeno teško kategorizirati zbog višeslojnog mješanja tanga, klasične glazbe, slatkog dodira sa jazzom, world i etno glazbe – ukratko vrlo uspješnog spajanja istoka i zapada koje tom prilikom nikako nije moglo zaobići jedinstveni balkanski folklor.
„Otkačenost“ same postave instrumenata izaziva u slušatelju nekontrolirano uzbuđenje i interes koji sjedaju na pravo mjesto već prilikom prvih tonova, da bi se naredna gradnja istih nastavljala kroz zaista moćne ritmove, kroz maestralne izvedbe u kojima su carevali kroz nevjerojatnu usklađenost i motivirajuće sviranje vibrafoni, marimbe, ksilofon i zvona; ona ista zvona koja se mogu čuti u Floydovskoj „High Hopes“, samo s mnogo izraženijim sadržajem. Svakako treba spomenuti i učešće u gradnji kompletne zvučne slike klavira, koji je suptilnim „upadima“ dodatno obogaćivao sadržaj, ritam sekcije koja nije bila samo ritmički ukras, te naročito harmonike koja je nedvosmisleno asocirala na molske avanture iz daleke Argentine, na zvukove iz uskih uličica Montmartrea ili zadimljenih balkanskih kavana punih tuge, ujedno i sreće.
Iako su „obrade“ dolazile sa svih strana svijeta, gotovo nestvarni aranžmani ostvareni kroz sasvim eksplicitne realizacije bez ikakvih kontrakcija s visokim stupnjem timske usklađenosti i artističke kontrole, stvarali su iz pjesme u pjesmu ozračje čistih emocija kroz neprekidne izmjene profinjenosti i ponekad nužne agresivnosti.
Bilo je to perfektno bilanciranje glazbene gravitacije postignute između svih instrumenata okupljenih oko ovog jedinstvenog „okruglog stola“.
Šetnja kroz univerzalne glazbene obrasce odvijala se kroz uvijek senzualno doživljavanje prilikom slušanja Argentinskog tanga Astora Piazzolle („Invierno porteño“, „Otono porteño“ i „Verano porteño“) kao Piazzoline verzije Četiri godišnja doba; preko tradicionalne glazbe („Piprekovo kolo“, „Gankino oro“) u aranžmanima Aleksandra Vešića; do njegovog autorskog „Saletovog ora“ , pa do velikog finala kroz jedinstveno poimanje i aranžerske hrabosti/ludosti u obradi Simfonijskog kola Jakova Gotovca.
Bila je čast i izuzetan doživljaj biti na ovakvom koncertu na kojem sam došao bez prevelikog očekivanja (mea culpa), a vratio se obogaćen jednim zaista jedinstvenim i očaravajućim koncertom koji se ne zaboravlja tako olako.