Iako je javno mjenje smatralo da su se T2 oslonili na The Cream, smatram da je to bila uglavnom pogrešna usporedba. T2 su bili jedni od prvih bendova kojem se sasvim zasluženo mogla prišiti etiketa „heavy psych“ benda, naime T2 su kročili stazama kojima se Clapton i društvo nisu približili iako su bili zaslužni za evoluciju rocka svojim pomalo iskrivljenim poimanjem rock psihodelije.
Istina je da su Pete Dunton (bubanj, vokal i glavni kompozitor), Bernie Jinks (bas) i Keith Cross (gitara) zaista na ovom albumu predstavljeni kao vrlo nabrijana i elokventna trojka za koju i danas postoji ne rijetko mišljenje da su bili među najboljim eksponatima tog žanra.
Glazbeno iskustvo formirali su u relativno manje poznatim psihodelijskim bendovima (Please, Flies, Bulldog Breed). Godine 1972 pružila im se šansa sklapanja ugovora s diskografskom kućom DECCA koji je nažalost krenuo krivim smjerom, te je album zapeo u bespućima povijesti. Nakon njega imali su zapažen nastup u živo na Isle of Wight festivalu.
Iz zaborava ga je (slučajno ili namjerno) izvukao švedski bend Landberk obradivši njihovu „No More White Horses“. Od tada ovaj album predastavlja crni biser u kolekcijama ljubitelja progresivne psihodelije.
Moram napomenuti da sam bio vlasnik ovog potentnog vinila, kojeg sam ili prodao, ili zamjenio, a što s današnjim iskustvom ne bih nikada napravio, očiti danak mladosti i neiskustva.
Na ovom im prvijencu imponira elegancija sviranja, paklena geofizička snaga; iskazana je potrebna inteligencija za stvaranje ovakvog rock formata prepunog akceleracija, nakon kojih slijedi logično „kočenje“; album posjeduje predivne sonične kadence; prisutna je neosporna kompozitorska umješnost, logična i fino zamišljena promjena ritmova, duboki uron u postulate i kulturu prog/rock/psihodelije, vehementno iskazivanje emocija, brzina egzekucije (koja kao da te odvodi u epileptično stanje), u kojoj dominira bubnjanje Petea Duntona (koliko je samo energije potrošio, možda čak više od nezaustavljivog Keitha Moona).
Bernie Jinksov bas je robustan i hipnotizirajući, Keith Crossova gitarska ekstravagancija sa svojim abrazivnim distorzijama, frenetičnim riffovima i oštrim poput britve solažama, uz odlično bubnjanje za čas dovode svaku kompoziciju do zasluženog ushita.
Album otvara u petoj brzini „In Circles“ svojim divljim, tribalnim bubnjanjem, snažnim riffom, te (pomalo) atmosferskom usporedbom na „Immigrant Song“.
Možda griješim, ali odlična, gore spomenuta „No More White Horses“ mogla je biti nadahnuće, markacija, putokaz još jednom odličnom bendu i njihovom remek djelu, albumu „Argus“.
Ali neću pogriješiti ako ustvrdim da je „It’II All Work Out In Boomland“ primjer nesputane imaginacije, kreativne slobode i neospornog sviračkog umijeća svakog od članova.
Za završetak ostavljena je dugometražna „Morning“ kao reprezentant pojma progresivne glazbe svojim nepredvidljivim solažama, kompleksnom strukturom poput klasične suite, potentnim završetkom, kao vrtom čiste prog/rock ideologije.
Velika je šteta što je djelovanje ovog malog „simfonijskog orkestra“ ostalo ispod radara, imali su sve: za to doba svježe ideje, odličnu energiju, fenomenalnu sviračku egzekuciju, no ono što im je nedostajalo bila je samo sreća.