TBF – “Maxon Universal”

Dvi decenije kasnije, ploča se vrti, a svit isti – samo još malo luđi.

Kad se danas uzme u ruke reizdanje Maxon Universala na vinilu, osjeti se neka čudna toplina. Ne ona emotivna, iako i nje ima, nego ona druga, onu koja dopire iz činjenice da je TBF još prije dvadeset godina znao u što ćemo se sve uvalit. To je toplina proročanstva koje se ispunilo, samo što nitko nije htio čut glasnika dok je pjevao. Album se vraća kao stari prijatelj koji ti, čim se pojavi, odmah kaže: “A šta san ti reka?” Ali to napravi s humorom, da ne pukneš od težine.

Čim se spusti igla na vinil, čuje se onaj šum koji zvuči kao da te ploča pokušava pripremiti na ono što slijedi. Kao da ti govori: “Sidi, opusti se, idemo se zajedno podsjetit di smo bili i di smo danas, ako te nije strah viđet odgovore.” Zvuk je topao, organski, kao da je album konačno dobio format u kojemu može slobodno disati. Sve se bolje čuje: ironija, ritam, rastuća frustracija, humor koji se skriva iza svake rime. TBF zvuči kao da su se i oni malo iznenadili kako su prije dvadeset godina imali jači signal od pola današnjih satelita.

Teme koje su tada obradili, danas zvuče još aktualnije, što je i kompliment i depresija u isto vrijeme. “Alles Gut” je, kad se pojavila, bila sprdnja na račun političkog samopouzdanja. Pjesma se tada doimala kao cinični komentar na uvjeravanja da je sve u državi krasno, iako su ljudi već tada stajali u redovima za bolju budućnost koja nikako nije dolazila. Danas ta ista pjesma zvuči kao dokumentarni zapis vremena u kojem se i dalje uvjeravamo da će nešto krenuti nabolje čim prođe “još samo ova kriza”, a krizni rok trajanja raste ka kvasac na toplini.

“UV zrake” su onda bile metaforični reflektor pod kojim smo svi živili. Neke je pekla politika, neke ekonomija, a neke jednostavno sunce jer nije se imalo za klimu. Danas je riječ o stvarnim UV indeksima koji rastu brže od cijena najma. Slušajući tu pjesmu dvadeset godina kasnije, čovjek se zapita je li TBF pisao društvenu satiru ili neuspjeli priručnik za klimatsku promjenu. Moglo bi biti oboje.

“Data” je tada djelovala kao futurističko upozorenje o opasnostima informatičke eksplozije, a internet je još bio spor i simpatičan, „ka malo dite koje tek uči hodat“. Danas internet hoda, trči, viče, grize i stalno se buni, a ljudi se ponašaju kao da je brzina informacija zamjena za pamet. Kad slušaš tu pjesmu u 2024., jasno je da je TBF vidio budućnost prije nego je budućnost vidjela samu sebe. Ako postoji soundtrack digitalnog kaosa, “Data” je sigurno među top tri.

I dok album prolazi iz pjesme u pjesmu, postaje očito da se od 2004. do danas promijenilo praktički sve osim onoga bitnog: ljudi se još uvijek žale, vlast se još uvijek pravi da sve zna, internet je postao igraonica za odrasle koji glume stručnjake, a smisao životnih borbi se i dalje skriva negdje između računa, obaveza i kratkih trenutaka smijeha. Sve je brže, luđe i skuplje, ali suština problema ostala je ista. Zato Maxon Universal danas možda zvuči čak i brutalnije nego onda, jer je vrijeme dokazalo koliko je TBF bio u pravu.

Satira albuma funkcionira kao ogledalo u koje se svi bojimo pogledati. TBF ima onaj splitski šlif koji ti dopusti da se smiješ stvarima koje te zapravo bole. To je humor kao obrambeni mehanizam, ritam kao analgetik, i ironija kao zajednički štit protiv apsurda svakodnevnice. Njihova sposobnost da ozbiljne teme pretvore u pitku, zabavnu, ali duboko točnu glazbu – to je ono što Maxon Universal čini posebnim i nakon dvadeset godina.

Reizdanje na vinilu zato nije samo nostalgični ukras za policu, nego podsjetnik da je glazba ponekad najtočniji povijesni dokument. Vrhunska produkcija originalnog albuma sada je dodatno naglašena remasteringom od strane Filipa Motovunskog (FM Mastering) Ovaj album nije o onome što se događalo tada, nego o onome što se još uvijek događa – samo s novim ambalažama i bržim internetskim paketima. Dok slušaš, shvatiš da je ludilo svijeta doista, kako album kaže, univerzalno. I možda je baš zato dobro što se naglas smijemo dok ga gledamo. Jer humor je jedino oružje koje još funkcionira bez nadogradnje softvera.

Dvadeset godina kasnije, zaključak je jednostavan: TBF nas je onda zabavljao dok nas je upozoravao. Danas nas upozorava dok nas zabavlja. I u oba slučaja, istina zvuči bolje kad se vrti na 45 okretaja u minuti.