TBF – “Nostalgično fantastično”

Prije nego što zagrebem po Menartovoj inventuri, izbacio bih koju riječ – svjestan mogućnosti da se ponavljam – o kompilacijama općenito. Ne, nisam poklonik te diskografske kategorije, ali respektiram nekad i potrebu za njom (stariji izvođači, bendovi više okrenuti formi singla, sakupljanja B-strana singlova…). No na nešto drugo bih stavio naglasak sad – vjerujem da ćete se složiti da neka imena jednostavno ne trpe best-of sastajanja. New Order ili The Smiths, dakle bendovi koji su se podosta naslanjali na formu singla (iako i albuma) tako su, primjerice, vrlo zahvalni za kompiliranja, dok je bilo kakva kompilacija najboljih pjesama Boba Dylana, Brucea Springsteena ili Pink Floyd praktički nesuvisla. TBF načinom na koji su sastavljali svoje albume dijele misiju baš ovih potonjih, čime je “Nostalgično fantastično” već samo po sebi upitne kakvoće. Kad uvidimo da su prva dva albuma zastupljena s ukupno tri pjesme a na preostala dva “otpada” čak dvanaest, prva inventura opusa proslavljenih Splićana još je manje uvjerljiva.

Možda je malo izlizano, ali ubrajam se definitivno među one koji njihov prvijenac “Ping pong – umjetnost zdravog đira” iz 1997. drže remek-djelom novije hrvatske pop i rock tradicije i njihovim nikad više dostignutim vrhuncem. Album koji je kroz usku piriju u naoko trapavu ambalažu izlio utjecaje od hip-hopa i jezika urbane gerile do tradicionalne dalmatinske glazbene kužine svojevremeno je došao kao lijek na rane koje su pokušavali krpati Pipsi i Urban ali im je falilo još friškije krvi, album koji je pokazao da Split ima puno više od festivalskih jadikovki a da pritom ne treba ići ni previše daleko od tih istih tradicija i koji je oduševio i totalnog antitalenta za ljubav prema hip-hop kulturi poput mene brzo je prerastao u pravu novovjeku urbanu legendu, tako da je nastavak “Uskladimo toplomjere” kojih par godina kasnije morao biti rashlađenje usprkos svom bogatom potencijalu. Svođenje inventure na “Ye’n dva” i “Malo san maka” s prvoga i “Život je lijep” s drugoga (plus nealbumsku “Pljačka” iz iste faze stvaralaštva) više je nego opak previd, tim više što “Maxon universal” i “Galerija Tutnplok” nisu mnogo više od tipičnog nesklada komercijalnog uspjeha i kreativnog rasta.

Jer, da, hvalio se posebno “Maxon universal” na sva usta i skupljao lovorike gdje god je mogao ili mogao moći, ali zagrebemo li uistinu malo podrobnije ispod hvalevrijednog posezanja za živim instrumentarijem (da ne pomisli tko da imam nešto protiv toga), uvidjet ćemo da njihov koncept nije uspio izaći iz okvira tek pametnog srednjoškolskog izričaja. Oni su uboli teme, ali bez pametnijeg odabira oružja, možda i zato što se sami sigurnije osjećaju u kategoriji “cool” nego na nekom jasnijem položaju na moralnoj ordinati crtanoj djelima umjesto riječima. I koliko god bili potrebni i ovoj sceni i ovom društvu, teško da ih mogu s punim uvjerenjem prozvati korisno velikima. Umjesto, dakle, hvalospjeva Antićevoj socijalno angažiranoj lirici, prije bih značajnim istaknuo njihovo pametno, duhovito i maštovito ispreplitanje tradicije veličina poput Tome Bebića, Arsena, pa i Zdenka Runjića te temperamenta jednoga Smoje sa suvremenim glazbenim obrascima i kanalima. I smisao za humor, naravno, prisutan od prvog albuma sve do najnovijih radova.

Svakoj se kompilaciji, naravno, lako može naći zamjerka, ali izostanak u najmanju ruku “ST-stanja uma” i “Slobodnoga stila” s antologijskog “Ping ponga…” te “Odjeb je lansiran” i bar “Obračuna kod Hakikija” s nezahvalnog, ali vrlo dobrog drugog albuma ovdje je nenadoknadiv gubitak. Svaka čast glasnijim uzdanicama kasnijih albuma, ali “Data”, “Papilova”, “Budite kao mi” i “Guzice & sise” ne mogu ni kao pokušaj nadomjestiti navedene propuste. Gore navedena ocjena – kao što je kod kompilacija i red – tako ne ide samim pjesmama, već njihovom odabiru i smislenosti cijelog koncepta. Albume TBF-a nije lako rascjepkati na upotrebljivu novu cjelinu, no pri pokušaju se bar trebalo voditi makar ravnopravnom selekcijom; ovako smo dobili presjek dvaju (čak ne najboljih) albuma uz nekoliko starijih dodataka. Dosadnjikav, čak bih rekao, nakon što se odvrti nekoliko pjesama. Saša, Mladen, Luka i ekipa zaslužili su, i uz sve svoje često prešućivane minuse, više od ovako trapavo odrađena posla.

Toni Matošin