Sami birate hoćete li se diviti ili zgražati, veseliti ili strepiti, prepustiti se ili pobjeći kad se iz zvučnika u toplinu i udobnu dosadu vašeg dnevnog boravka sruči divlja, sirovo surova energija “Zoo-Music Girl”, pjesme kojom su The Birthday Party napokon svojim namjerama dali konkretan oblik, zvuk i smisao, otvorivši svoj prvi pravi, punokrvni album. Ta bujica rečenica, uzvika, brutalnih tvrdnji i demonstracija (samo)destruktivne prirode čovjeka u duhovnim koordinatama može biti univerzalna samo u jednom – u tom da vas neće ostaviti ravnodušnim. Nije u pitanju samo mahnitost svirke i potpuni nered u samoj izvedbi, već razlozi leže u silnoj snazi iskaza, tako zarezujuće očitoj i žučno gustoj, kojom su Nick Cave i društvo počeli švrakopisom ispisivati svoju stranicu rock-povijesti.
Ovo je mjesto Pakao, s Đavlom u mom krevetu i s Đavlom u ovoj boci i s Đavlom u mojoj glavi; srest ćemo se ponovno u Raju ako opet odjeneš tu haljinu (Još jedno piće, prijatelju!), gdje srce mi mrzne na ledu i molitve izgaraju, molitve plamte.
Moj za ovu prigodu sklepan prijevod naslovne pjesme, neuglazbljene već samo otisnute na omotu CD-a, otprilike sažimlje Caveovu poetiku u ovom, rebelijom, gnjevom i opijatima natopljenom stadiju. Prenoseći svoja viđenja starozavjetnih prizorišta u zbunjujući, škrtim koloritom pituran, Leonardom Cohenom koliko i Franzom Kafkom ozračen present tense, on sa svojim probranim društvom za instrumentima uspijeva procijediti sugestivne poetske drame, već prvim dvjema pokazavši da s ovom ekipom nema šale. Jer, “Zoo-Music Girl” i “Cry” mala su remek-djela lirskog kaosa i glazbenog (samo)egzorcizma. “Tijelo mi je suludo čudovište, srce mi je riba pečena u ognju”, uzvikuje Cave opsjednut svojom “zoo-glazbenom djevojkom” kojoj “do boli ubija suknju” i u nizu takvih obznana, kao da se i sam bori s mučenim instrumentarijem, postiže intenzitet izvedbe kakav se ne može glumiti ili kopirati. Kad se u “Cry” razmaše dualnostima tipa prostor/ne-prostor, riba/ne-riba ili meso/ne-meso, čini se kako će se i prirodni zakoni u pjesničkoj slobodi staviti u službu trganja imaginacije i razuma.
Treba imati na umu da je snimanju albuma u rodnoj Australiji prethodilo preseljenje cijeloga benda u London i frustrirajuće nezadovoljstvo tamošnjom scenom, još friško razvaljenom punk-eksplozijom. Probijajući se kroz agresivne note “plamtećih molitvi” možemo samo zamisliti koliko su ti dojmovi utjecali na oblikovanje tog zvuka koji će ih brzo prometnuti u same ekstreme umjetnosti rocka. Ismijavajući čak i jedne Joy Division, Cave je uistinu naumio izgurati svoju autorsku ozbiljnost u čistu krajnost na čijem će repu moći sve skupa iznova preokrenuti u uvrnuti, mračni humor. Na bini je pritom bend postajao prava raspojasana zvijer koja ne štedi sebe ni publiku na koju je svoje lirsko-glazbene rafale mogla ispucavati poput asasina. Baš taj koncept dobio je na “Prayers on Fire” dostojan i uvjerljiv, autentičan dokument.
Ovaj se album sluša u dahu i traži punu pažnju, koliko god raštimano zazvučao na prvo uho. I kad se učini da uragan gubi zamah, kao u malčice predugoj i oporoj “Yard”, ipak se ne može ne osjetiti sugestivnost kojom dvadeset i kusur godina star Cave (plus autorski doprinos gitarista Rowlanda S. Howarda na “Capers”, “Ho-Ho”, “Dull Day” i bonusnoj “Blundertown” te Caveove tadašnje djevojke Anite Lane na “A Dead Song”) izvikuje, urla, povraća i pjeva svoje duhovne pamflete, bez zadržke od uvodne “Zoo-Music Girl” do zaključne “Just You and Me”, jedine pjesme bez gitare. Nije ugodno niti je za dokona poslijepodneva, ali… pa, znate o čemu govorim.
Svojim prvim – kako sam gore rekao – pravim, punokrvnim albumom The Birthday Party su dali značajan prilog mijenjanju poimanja glazbe i estradne poezije. Na žalost, bio je to prvi od ukupno tek dva albuma, no ne čini li se da je ovakva samodestruktivnošću nafilana kreativna erupcija uistinu mogla potrajati duže bez da sagori poput molitvi iz naslova albuma?
Toni Matošin
Osobna karta albuma
| Izvođač | The Birthday Party | |
| Naziv albuma | Prayers on Fire | |
| Izdavač | 4AD / 2.13.61 Records | |
| Produkcija | Tony Cohen i The Birthday Party | |
| Remastering | Phil Klum | |
| Godina objave | 6. 4. 1981. | |
| Godina izdanja | 2000. | |
| Snimano | Armstrong’s Audio Visual Studio 2 (Melbourne) i Richmond Recorders (Richmond), Australija, prosinac 1980. – siječanj 1981. | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Zoo-Music Girl 2. Cry 3. Capers 4. Nick the Stripper 5. Ho-Ho 6. Figure of Fun 7. King Ink 8. A Dead Song 9. Yard 10. Dull Day 11. Just You and Me 12. Blundertown (Bonus) 13. Kathy’s Kisses (Bonus) |
||
| Linkovi | ||
     TheBirthdayParty.com.au |
||
Zoo-Music Girl – Audio |
||
{youtube}eDbfJJUGElw8{/youtube}