Mogao bih sad to i tako napisati ”Ohio Players” je već odslušani album The Black Keys, kojeg je još tamo 5. travnja objavila izdavačka kuća Easy Eye Sound odnosno Nonesuch Records.
Cijela priča oko ovog 12 studijskog albuma ima pomalo čudne konotacije. Naime, Dan Auerbach i Patrick Carney snimili su i objavili ovaj svoj dvanaesti studijski album, kojim njih dvojica pokušavaju održati i na sebi svojstven način dati svoju glazbenu vizuru legendarnim i blues, ali i soul glazbenicima i skladbama koje su na neki način udarile pečat ovim glazbenim stilovima. Van granica ove naše regije svi pokušavaju dati vrlo opsežan i vrlo koncizan status ovom albumu. Osobno, prvo sam čekao ovaj album, a potom kada je došao i bio dio moje slušaonice, malo je ostao ispod pulta bez ikakve uvrede! To se ne događa često, ali tu i tamo dogodi se, i onda priča može čak poprimiti i pomalo drugačije vrijednosti. Ali reklo bi se što je tu je!
Budući da se ovaj dvojac privatno baš i ne druži previše, kada uđu u studio djeluju itekako usredotočeno, nevjerojatno su predani onome što rade i stvaraju i da, nema nikakve sumnje… The Black Keys veliki su radnici, oni jednostavno ne štede ni sebe, niti druge. Čini mi se da tako jednostavno mora biti pa je i album ”Ohio Players” u svakom pogledu korak naprijed i pomak dalje sa sjajnim konotacijama i refleksijama okrenutim u budućnost.
To je zapravo i jedino ispravno i pravilno, jer doista nitko i ništa ne može obezvrijediti tu njihovu vibru, tu njihovu razmjenu osjećaja kroz glazbu koju sviraju. Vrlo mudar i zapravo dvosmisleni naslov ovog 12. studijskog izdanja The Black Keysa ”Ohio Players” odražava jednako tako i stanje u kojem su počeli, dok su slavili i popularizirali jedan od svojih najlegendarnijih soul bendova.
Ovaj dvojac u studio, dovode starog prijatelja Becka. Koji vrlo intenzivno surađuje na čak sedam od snimljenih i ponuđenih četrnaest pjesama na albumu. Tu je i bivši Oasisov tekstopisac Noel Gallagher, koji sudjeluje u pisanju triju pjesama koje donose onaj karakterističan brit-pop i to posebno u melodičnom popu u stilu Beatlesa ili Badfingera u pjesmi “On the Game”, a tu je oštra rockerica “Only Love Matters”. Ove skladbe doista su miljama daleko od onog njihovog često sirovog, bluesy clutcha kojemu su Keysi prije itekako naginjali. S druge pak strane, nakon dvadesetak godina The Black Keys i dalje ”piče” po svom bolje granice širiti nego smanjivati. Potom tu je taj njihov odlazak na drugi teritorij da vidimo jer smo i tu doma! Nije zato nikakvo čudo da zvuče svježe i nadahnuto kao na ovom albumu, što samo dokazuje da taj njihov prokušani koncept još uvijek funkcionira.
Ovi veterani iz Ohija, uz pomoć nekolicine utjecajnih prijatelja, izvode neke od svojih najprovokativnijih i ponajboljih svirki u studiju. The Black Keys zvuče kao u svojim najboljim danima, e sad, pitanje je koji su to dani i za koga. Budući da se jako dobro zna u koju ”tikvu ja pušem” ovo je po mom skromnom mišljenju i doživljaju još bolja ”furka” od njihovog prošlog albuma. Mada to čak i nije usporedivo različite furke u različito vrijeme, ali pod istom zastavom kako se kaže.
Preporuka
Doista se lijepo osjećam slušajući ovih 14 pjesama posloženih u gotovo 44 minute. I ako je netko mislio da su dečki malo zastranili, da su se opustili ili bilo što u tom smjeru, ne, to apsolutno ne stoji. Ovaj album 100% je certifikat da Dan i Patrick nisu nigdje otišli i ako se čini da baš i jesu, sada su se definitivno vratili i što napisati, dragi moji ovo zvuči pakleno dobro!
Popis pjesama:
- This Is Nowhere/3:45
- Don’t Let Me Go/2:35
- Beautiful People (Stay High)/2:47
- On the Game/4:03
- Only Love /3:22
- Candy And Her Friend (feat. Lil Noid)/3:25
- I Forgot To Be Your Lover/2.27
- Please Me (Till I’m Satisfied)/2:44
- You’ll Pay 2:45
- Paper Crown (feat. Beck and Juicy J)/4:17
- Live Till I Die /2:23
- Read Em And Weep /3:23
- Fever Tree/3:05
- Everytime You Leave/2:57
(Easy Eye Sound / Nonesuch)
