Ovo je nesumljivo jedan od onih albuma koje treba slušati opetovano i s punom pažnjom zbog slojevitosti zastupljenog materijala koji nije rađen po ustaljenom protokolu. Glazbena je to kompozicija s ujednačenim „vagonima“, kompozicija bez glazbene inkotinencije. Sigurno neću pogriješiti ako kažem da je to vrt čiste prog/rock/metal ideologije, album u kojem ne stanuje zona glazbene katastrofe, dokaz je to da živimo u svijetu ničim ograničenih nota, koje u njihovom slučaju imaju svoju profinjenost, ponekad dobro balansiranu agresivnost, svoju sasvim logičnu glazbenu arhikteturu koja ni za trenutak (makar na ovom albumu) nije deformirana, zgrčena kao što to sugerira sam naziv benda.
Na ovaj američki bend iz Indianopolisa (oformljen 2007 godine) pažnju mi je skrenuo kolega Nik Sorić, odličan fotograf i još bolji gitarista, inače veliki štovatelj Hendrixove ostavštine. Ovo im je četvrti po redu studijski album na kojem se primjećuje hrabar i drastičan odmak u odnosu na početak karijere kada su njegovali tipičan, relativno neoriginalan deathhcore zvuk, čiji su temelji na neki način redizajnirani, te je stvorena podloga za ovaj sasvim solidan uradak koji vješto izbjegava stereotipno kategoriziranje.
Naziv „Clairvoyant“ (u prijevodu: vidovit) nije slučajno odabran, jer materijal s albuma kao skup glazbenih parametara stvara višeslojan glazbeni orijentir za kojeg mogu pretpostaviti da bi mogao čak biti referentan za druge glazbenike.
Bend je na ovom albumu dokazao svoje instrumentalne vještine (skrivene pod velom metal psihodelije) koje vješto izbjegavaju prefiks tehničkog sviranja, poprimajući pri tome ljepotu u svojoj složenoj „jednostavnosti“.
Ovaj album nedvojbeno predstavlja glazbenu fotografiju benda u svom maksimalnom sjaju, unatoč mnoštvu negativnih osvrta i reakcija fanova koji su početke njihove karijere smatrali jedinom istinom, stoga i ne čudi njihovo nepriznavanje ovog novog trajektorija na kojeg se bend hrabro odlučio. Iz prirodnog/neprirodnog (kako je kome drago) braka metala i prog glazbe stvoren je sasvim solidan, čak odličan primjerak vokalno/instrumentalno/kompozitorsko/atmosferske prog glazbe koja na trenutke zna otići i prema meditativnim i mističnim horizontima.
Nisu strana mišljenja da je ovaj album naslonjen na kičmu albuma „Language“ koji je figurativno, ali i doslovce bio lansirna rampa za ovaj novi, suvremeni glazbeni prog uradak.
„Monochrome (Passive) svoje putovanje počinje s teškim gitarama (Robby Baca i Cameron Maynard) , koje postepeno odbacujući taj metalni oklop ustupaju mjesta melodijskom, instrumentalnom progrocku.
„Godspeed“ posjeduje relativno jednostavnu strukturu, sasvim korektno izbalansiranu u cilju predočavanja ostatka materijala u kojoj „The Center“ uz dvije prethodno navedene predstavlja sukus ovog uratka u kojem gitare zauzimaju pozicije gradnje harmonijskih akorda, a koje savršeno funkcioniraju u korelaciji s uvijek masnim i izraženim basom, te provjerenim i nenametljivim bubnjanjem koje je uvijek u funkciji gradnje čvrstih temelja.
Ovaj album je na svoja pleća navukao već 7 godina, a zbog svoje profinjenosti i potrebne agresija još uvijek odiše svježinom.