Sigurno neću pogriješiti ako ustvrdim da ovaj bend ima najveću armiju obožavatelja. Tu tvrdnju s lakoćom mogu argumentirati činjenicom da gotovo nema zemlje (naravno, s rock tradicijom) u kojoj ne djeluje njihov tribute band. Pa da nabrojim samo neke: Brit Floyd (UK), Pink Floyd History (Italija), The Australian Pink Floyd Show (Australija), domaći Floydian Split, Pink Floydian (UK), Floydian Slip (USA), itd.
Očekivano, i Hrvatska ima svog predstavnika u održavanju i očuvanju tog glazbenog kulta koji bez napora regrutira obožavatelje od 7 do 77 godina: Croatian Pink Floyd Tribute Band nastupio je na zadnji dan veljače u nedavno otvorenom splitskom klubu Porat.
Par riječi o samome klubu: nalazi se (relativno) Bogu iza nogu na mjestu nekadašnjeg skladišta Dalmacijavina. Odličnih gabarita (visina dvorane je oko 11 metara), osmišljen je kao dvorana u kojoj bi se trebale održavati razne kulturne i društvene manifestacije. Otvoren je krajem kolovoza, posjeduje modernu infrastrukturu te snažan i solidan razglas. Ako bih ga uspoređivao sa sličnim prostorima, rekao bih da je u svakom pogledu za koplje bolji od zagrebačke Tvornice kulture. Konačno je i Split dobio reprezentativno mjesto za slušanje (za sada) odlične glazbe (na repertoaru su uglavnom bili razni tribute bendovi (Arctic Monkeys, Rage Against The Machine, Limp Bizkit), ali i poznata imena poput Laibacha, dok nas očekuju nastupi Beatles Revival Benda, Belfast Food, Josipe Lisac, Huga Cornwella, Damira Urbana. Korak naprijed u etabliranju u svakom slučaju trebali bi biti budući koncerti poznatih ili manje poznatih stranih izvođača.
Par riječi i o samim akterima. Croatian Pink Floyd Tribute Band djeluje od 2018. godine u sastavu: Ivan Leto Radočaj (gitara), Danijel Vuković (gitara), Luka Šafar (bas i vokal), Mario Klarić (bubnjevi), Ante Polović (klavijature), te pripadnice ljepšeg spola: Anita Gossain (saksofon) te Sandra Golubić i Ivana Kurs Podvorec kao prateći vokali. Originalnog člana benda, Damira Biondića, večeras je zamijenio novi glavni vokal i gitarist, kojemu nažalost nisam zapamtio ime.
Dakle, ekipa zaljubljenika u kajdanku Watersa, Gilmoura, Masona i Wrighta u startu je dokazala da imaju mnogo utakmica u nogama (bolje rečeno u rukama). Izveden je svojevrsni best of: Another Brick in The Wall, One Of These Days, High Hopes, Hey You, Learning To Fly, Shine On You Crazy Diamond, Time, Breathe, A Great Gig In The Sky, Mother, Pigs, Wish You Were Here, te očekivani i uobičajeni završetak koncerta koji u pravilu prakticiraju svi tribute bendovi: Comfortably Numb i Run Like Hell.
Ekipa je s uspjehom animirala publiku (bilo je i zajedničkog pjevanja te iskrenih aklamacija), no subjektivnog sam mišljenja da sam bolje izvedbe Comfortably Numb i Run Like Hell čuo od jednog splitskog autorskog/cover benda kojemu Pink Floydi i nisu na prvome mjestu.
Zvuk je bio snažan i ponekad nerazgovijetan, dok je rasvjeta bila noćna mora za prisutne fotografe.
No sve u svemu, ugodna večer, uvijek je zadovoljstvo slušati nezaboravne note jednog od najvećih bendova svih vremena.
