In Memoriam: Donald Don Everly (01.02.1937.-21.08.2021.) i Phillip Phil Everly (19.01.1939.-03.02.2014.)
Pripremao sam prije nekoliko godina izbor glazbe za jednu slušaonicu vezanu za izvođače koji su, krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, ponovo zainteresirali publiku za rockabilly glazbu. Želio sam u program uvrstiti i neke skladbe sastava Rockpile s nihovog albuma „Seconds of Pleasure“ iz 1980. godine. Rockpile je bio britanski rock sastav s kraja 1970-ih i početka 1980-ih. Činili su ga veterani britanske pub-rock scene Nick Lowe (vokal, bas gitara), Billy Bremner (vokal, gitara), Terry Williams (bubnjevi) i Dave Edmunds (vokal, gitara). Izvadivši ploču s police, iz omota LP-a ispao je promotivni EP pod nazivom „Nick Lowe & Dave Edmunds Sing The Everly Brothers“, kojeg su kupci prvih vinilnih izdanja albuma dobili kao bonus poklon. Na njemu su se našle skladbe iz pjesmarice dua The Everly Brothers: “Take A Message To Mary“, „Crying In The Rain“, „Poor Jenny“ i „When Will I Be Loved“. Ideju je sigurno potaknuo Dave Edmunds, koji je bio veliki obožavatelj Everlysa. On će 1984. godine producirati i njihov zadnji studijski album „EB 84“ koji je, nakon duge pauze, označio diskografski povratak legendarnog dua. Modernom produkcijom Edmunds ih je uveo u zvuk 80-ih godina, a pritom i sačuvao njihovu bit, prirodni pjevački talent i klasične harmonije. Unatoč tome album nije polučio značajniji komercijalni uspjeh.
Uglavnom, ostavio sam ovaj promotivni EP kraj gramofona, kao podsjetnik da bi nekom prilikom trebalo nešto napisati o njima, i o njihovom utjecaju koji su ostavili na povijest popularne glazbe. Zapisao sam nekoliko bilježaka i pohranio ih u računalo i, kao što to obično biva, pritisnut drugim obvezama, na to potpuno zaboravio.
Tijekom nedavnih božićnih i novogodišnjih blagdana uhvatila me temperatura i gripa, te me prisilila da ne napuštam dom. Sada sam imao vremena ponovo preslušati pjesme iz njihovog opusa, kao i mnoštvo obrada različitih izvođača. Tekst pred vama rezultat je te višednevne blagdanske slušaonice, pa se nadam da će i vas zainteresirati da se prisjetite glazbene ostavštine ovog danas pomalo zaboravljenog i podcijenjenog dua..
Krenimo s opće poznatim podacima. The Everly Brothers su bili američki glazbeni duo poznat po sviranju akustične gitare sa čeličnim žicama i harmonijskom pjevanju. Braća su Isaac Donald Don Everly (01.02.1937.-21.08.2021.) i Phillip Phil Everly (19.01.1939.-03.02.2014.)., a u svojoj glazbi vješto su kombinirali elemente folka, ranog rock and rolla, glazbe afroameričkih korijena i popa, a svakako su i jedni od pionira glazbenog pravca kasnije poznatog kao country rock. Nećemo se puno baviti biografskim podacima, koji su danas lako dostupni, već ćemo se u ovom tekstu više pozabaviti njihovim utjecajem na popularnu kulturu.
Ti utjecaji idu u dva pravca. Jedan ide prema mladoj bjelačkoj publici, koja se, doduše iz druge ruke, putem njihovih snimaka mogla upoznati s afroameričkom glazbom crnoputih autora i izvođača, a drugi ide prema budućim značajnim pop/rock, country i county rock izvođačima koji su tek pripremali svoj izlazak na glazbenu scenu.
Afirmacija afroameričke glazbe
Amerika je 50-ih godina još uvijek bila rasno duboko segregirana zemlja i još nije bila spremna šire prihvatiti glazbu naslonjenu na afroameričke korijene. Podsjetimo se da je 5. prosinca 1955. godine u Montgomeryju, u Alabami, pokrenut bojkot autobusnog prijevoza kao politička i društvena prosvjedna kampanja protiv politike rasne segregacije u javnom prijevozu. Tog dana je Rosa Parks, Afroamerikanka, uhićena zbog odbijanja da ustupi svoje mjesto jednoj bijeloj gospođi. Jednogodišnji bojkot donio je rezultate. Odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih Američkih Država, zakoni Alabame i Montgomeryja o segregaciji u autobusnom prijevozu, proglašeni su neustavnima. Bio je to mali, ali ipak značajan korak. Tijekom 1983. godine boravio sam neko vrijeme u Houstonu, u Texasu. Imao sam se priliku i sam uvjeriti u kojoj mjeri su te podijele još bile vidljive. Promatrajući i trenutno stanje u SAD-u, vidimo da ti ožiljci još nisu zacijelili.
Tih godina, sredinom 50-ih, jednu od pionirskih uloga u povezivanju ovih razlika svakako je odigrao Elvis Presley, pogotovo na početku svoje glazbene karijere. Little Richard je rekao o Presleyju: „Bio je integrator. Elvis je bio blagoslov. Nisu dopuštali crnačkoj glazbi da prođe. Otvorio je vrata crnačkoj glazbi“. Legendarni soul pjevač Al Green potvrdio je to izjavom: „Probio je led za sve nas.“ Dovoljno je da preslušamo neke od snimaka koje je Elvis Presley napravio za etiketu „Sun Records“ Sama Phillipsa sredinom 50-ih godina: “That’s All Right” (Arthur William “Big Boy” Crudup), “Good Rockin’ Tonight” (Roy Brown), “Milkcow Blues Boogie” (Kokomo Arnold), “Baby Let’s Play House” (Arthur Gunter), “I Got a Woman” (Ray Charles), “Mystery Train” (Junior Parker, Sam Phillips), “When It Rains, It Really Pours” (Billy “The Kid” Emerson). U nešto manjoj mjeri nastavio je s tom praksom i u nastavku karijere snimajući skladbe “Rip It Up” i “Long Tall Sally” iz opusa Little Richarda, “So Glad You’re Mine” Arthura Williama “Big Boy” Crudupa, “Reconsider Baby” Lowella Fulsona, Memphis, Tennessee” Chucky Berrya…da ne nabrajam dalje.
Velika zasluga u tom procesu svakako pripada i dvojcu The Everly Brothers. I oni su, putem svojih snimaka sa ploča s kraja 50-ih i sredinom 60-ih godina, približili mladoj bjelačkoj publici blues, soul i rhythm’n’blues glazbu. Evo nekih od tih primjera sa njihovih albuma:”This Little Girl of Mine” (Ray Charles), “Keep a Knockin'” (Richard Penniman), “Rip It Up” (Robert “Bumps” Blackwell, John Marascalco), “Leave My Woman Alone” (Ray Charles), „What Kind of Girl Are You“ (Ray Charles), „I Want You to Know“ (Dave Bartholomew,, Fats Domino), “Baby What You Want Me to Do” (Jimmy Reed), “Lucille” (Albert Collins, Richard Penniman), “Ain’t That Lovin’ You Baby” (Jimmy Reed),), “I Got a Woman” (Ray Charles), “People Get Ready” (Curtis Mayfield), “My Babe” (Willie Dixon) i “Walking the Dog” (Rufus Thomas).
Nešto slično napravio je tih godina možda još samo pop pjevač Pat Boone, jedan od najprodavanijih američkih glazbenika 1950-ih i ranih 1960-ih. godina. I on se pridružio trendu u kojem su bijeli izvođači snimali rhythm’n’blues pjesme pokušavajući na taj način pridobiti širu mainstream publiku. Mnoge Booneove najuspješnije snimke bile su obrade pjesama koje su prvi put objavili tamnoputi izvođači. Neki od primjera su: “Ain’t That a Shame” (Fats Domino, Dave Bartholomew), “Tutti Frutti” (Dorithy LaBostrie, Little Richard), “Two Hearts“ (Otis Williams, Henry Stone), “Long Tall Sally” (Robert “Bumps” Blackwell, Enotris Johnson, Little Richard), “At My Front Door” (Ewart Abner, John Moore)-veliki hit 1955. godine za doo-wop skupinu The El Dorados, blues balada “I Almost Lost My Mind” (Ivory Joe Hunter),, “I’ll Be Home” (Ferdinand Washington, Stan Lewis.)-uspješnica vokalne skupine The Flamingos iz 1955. godine i “Don’t Forbid Me” (Charles Singleton). No, njegove verzije bile su „ušminkane“ i previše „zaslađene“, pa su neki kritičari ovu praksu smatrali „kulturnim zataškavanjem“, tvrdeći da je ona “dezinficirala” tu glazbu za bijele slušatelje i tako ograničila prepoznatljivost i originalnost izvornih tamnoputih izvođača i njihovih snimaka.
Utjecaj na nadolazeće rock izvođače
Duo The Everly Brothers svoju je prepoznatljivost gradio na sviranju akustične gitare sa čeličnim žicama i harmonijskom pjevanju. Imali su velik utjecaj na glazbu generacije koja ih je slijedila. Mnogi od najboljih izvođača 1960-ih bili su pod jakim utjecajem pjevanja i sviranja akustične gitare braće Everly: The Beatles, The Beach Boys, Bee Gees, Simon & Garfunkel, The Byrds, The Hoolies, Eagles…premalo je prostora da ih sve nabrojimo. Godine 1986. braća su bila među prvih 10 umjetnika koji su uvršteni u instituciju „Rock and Roll Hall of Fame“. Tom prilikom predstavio ih je Neil Young, koji je u svojem govoru istaknuo „da je svaka glazbena grupa kojoj je ikada pripadao (The Squires, Buffalo Springfield, Crosby, Stills, Nash & Young, Crazy Horse, The Stills-Young Band-op.a.) pokušala, i nije uspjela, kopirati harmonije Everly Brothersa“. Osim vokalnih harmonija, kolege glazbenici cijenili su i njihovu gitarističku tehniku, pogotovo se to odnosi na Dona, kojeg je Keith Richards iz grupe The Rolling Stones nazvao “jednim od najboljih ritam gitarista”. Ne zaboravimo da su braća, tijekom srednjoškolskih godina u Knoxvilleu, nastupali na radiju i televiziji, te su na taj način privukli pozornost Cheta Atkinsa (20. lipnja 1924. – 30. lipnja 2001.), koji ih je počeo i promovirati. Jedan od njegovih nadimaka bio je i “Mister Guitar”. Bio je prvenstveno gitarist, ali je svirao i mandolinu, violinu, bendžo i ukulele, te bio jedan od začetnika country glazbenog stila karakterističnog za Nashville. Svakako tadašnji glazbeni i gitaristički autoritet koji je znao prepoznati njihov pjevački, ali i svirački potencijal.
Vokalni stil dua Everly Brothers prvenstveno je utjecao na glazbu grupe The Beatles, pogotovo na početku njihove karijere. Već se preslušavanjem njihove druge single ploče „Please Please Me“ iz 1964. godine dalo zaključiti da se vokalni aranžmani temelje na pjesmi “Cathy’s Clown”, velikom hitu dua iz 1960. godine. O njihovom utjecaju svjedoči i sam Paul McCartney. Phil Everly preminuo je 3. veljače 2014. godine, što je i Paul objavio na društvenim mrežama navodeći: „Phil Everly bio je jedan od mojih velikih heroja, sa svojim bratom Donom, bili su jedan od glavnih utjecaja na Beatlese. Kad smo John i ja počeli pisati pjesme, ja sam bio Phil, a on Don. Godinama kasnije, kad sam konačno upoznao Phila, bio sam potpuno očaran, a istovremeno izuzetno impresioniran njegovom poniznošću i blagošću duše. Uvijek ću ga voljeti jer mi je pružio neke od najslađih glazbenih uspomena u mom životu.“. Puno prije, McCartney je braći Everly diskretno odao priznanje u tekstu uvodne pjesme “Let ‘Em In” s albuma „Wings at the Speed of Sound“, kojeg je s grupom The Wings objavio 1976. godine:
Sister Suzy, brother John
Martin Luther, Phil, and Don
Brother Michael, auntie Jin
Open the door, let ’em in, oh yeah
Poveznicu možda možemo pronaći i u pjesmi “Keep A-Knockin'”, velikoj rock’n’roll uspješnici za Little Richarda, kojeg je McCartney obožavao, a braća Everly su svoju verziju te pjesme uvrstila na prvi album 1958. godine.
Već sam na početku teksta spomenuo da su se braća, nakon više od desetljeća svađa, 1984. godine vratila u studio radi snimanja zajedničkog albuma „EB ’84“ uz produkciju Davea Edmundsa. Bio je to njihov posljednji studijski album i nije polučio komercijalni uspjeh. Iznimka je bio glavni singl koji ih je vratio na US Hot 100 ljestvicu, skladba “On the Wings of a Nightingale”, koji je napisao upravo Paul McCartney. Očito da su njihove glazbene simpatije išle u oba smjera.
The Everly Brothers presudno su utjecali na još jedan popularni duo iz 60-ih godina. Kantautor Paul Simon i pjevač Art Garfunkel upoznali su se u osnovnoj školi u Queensu, u New Yorku, 1953. godine. Zajedno su uvježbavali vokalne harmonije, a Simon je počeo pisati pjesme. Kao tinejdžeri, pod imenom Tom & Jerry, postigli su manji uspjeh sa skladbom “Hey Schoolgirl” (1957.), pjesmom koja je oponašala njihove idole, braću Everly. Ostalo je povijest u kojoj je trajno zapisan i njihov posljednji studijski album „Bridge Over Troubled Water“, objavljen 1970. godine. Na jednom od najljepših albuma u povijesti popularne glazbe našlo se mjesta i za skladbu „Bye, Bye Love“, koja je bila prvi veliki komercijalni uspjeh za njihove idole 1957. godine. Zanimljivo je da je pjesma “Bye Bye Love”, po prvobitnoj zamisli, snimljena u živo. Simon, Garfunkel i producent Roy Halee nisu bili zadovoljni izvedbom. Pjesma je potom snimljena u studiju i puštena publici kao gotova snimka. Publika je pljeskala, a snimak aplauza naknadno je montiran u skladbu, pa se na ploči stječe dojam kako se radi o koncertnoj snimci. Tako je “Bye Bye Love” postala oproštajna pjesma dua Simon and Garfunkel za neko vrijeme i znak za početak njihovih samostalnih karijera. No, suradnja ova dva dueta nastaviti će se i u budućnosti. Duo Simon and Garfunkel ponovo će se okupiti radi njihovog povratničkog koncerta, koji je održan 19. rujna 1981., u Cental Parku u New Yorku. Poštovanje prema braći Everly iskazali su izvedbom skladbe “Wake Up, Little Susie”. Sredinom 80-ih godina Paul Simon započeo je pripreme za snimanje svojeg sedmog samostalnog albuma. Album „Graceland“, objavljen 1986. godine, po mnogima je njegov najbolji album (ja bih prednost ipak dao albumu „Still Crazy After All These Years“ iz 1975. godine) , i sigurno njegov najprodavaniji solo album. Na naslovnoj skladbi albuma, pjesmi „Graceland“, za prateće vokale zaduženi su bili upravo Phil i Don Everly. Dan nakon Philove smrti Paul Simon je izjavio: “Phil i Don bili su najljepši duo koji sam ikad čuo. Oba glasa su besprijekorna. Everlyji su bili na raskrižju countryja i rhythm and bluesa. Svjedočili su i bili dio rođenja rock and rolla.” Povezivalo ih je mnogo više od pjesme „Bye, Bye Love“. A kad smo već kod nje, evo nekih manje poznatih podataka o samoj pjesmi. Pjesmu su napisali Felice and Boudleaux Bryant 1957. godine, koji tada još nisu bili dio kućnog skladateljskog tipa u projektu The Everly Brothers. Kasnije su za njih napisali puno kvalitetnih pjesama, iako je duo snimao i skladbe drugih autora, kao i vlastite kompozicije. Navedenu pjesmu odbilo je 30 drugih izvođača prije nego što je prepoznata od braće Everly i njihovog iskusnog mentora Cheta Atkinsa. Uvod na gitari izvorno nije bio dio pjesme, već nešto što je Don Everly smislio i dodao na početak. Chet Atkins bio je glavni gitarist na snimanju, Floyd Chance bio je basist, a Buddy Harman bio je zadužen za bubnjeve. Pjesma je 1957. godine dosegla 2. mjesto na američkim Billboard Pop ljestvicama i 1. mjesto na Cash Box Best Selling Record ljestvicama. Prepoznata je i kod ljubitelja country glazbe, dosegnuvši 1. mjesto country ljestvica. Časopis“ Rolling Stone“ svojevremeno je napravio listu “500 najvećih pjesama svih vremena”, a „Bye, Bye Love“ zauzima 210. mjesto. Godine 1998., verzija “Bye Bye Love” Everly Brothersa uvrštena je u Grammy Hall of Fame.
Uz pjesmu postoji još jedna poveznica sa već spomenutom grupom The Beatles. George Harrison (25.02.1943. – 29.11.2001.) je skladbu reinterpretirao za svoj album „Dark Horse“ iz 1974. godine, promijenivši neke riječi, kako bi jasnije izrazio svoje osjećaje prema supruzi Pattie Boyd, koja ga je ostavila zbog prijatelja Erica Claptona. Dodatni stihovi u slobodnom prijevodu glase:
Ode naša gospođa, s nekim, znaš već s kim
Nadam se da je sretna, ona i „stari Clapper
Sam album dobio je katastrofalne kritike i nema puno razloga da ga se sjećamo, osim ovog malog „štikleca“ uz pjesmu „Bye, Bye Love“. Patti je otišla, pjesma je odavno postala klasik doživjevši nebrojene obrade, a neke, za koje smatram da su vrijedne vaše pažnje, naveo sam u listi na kraju ovog teksta.
Indirektno, uz grupu The Beatles i duo The Everly Brothers, povezana je još jedna priča koja se odnosi na norveški sastav A-ha. Godine 1990. objavljen je njihov album „East of the Sun, West of the Moon“ kojeg otvara kompozicija „Crying in the Rain”. U intervjuu iz 2010. godine, Magne Furuholmen, klavijaturista grupe, govorio je o povezanosti grupe s Everly Brothersima i Beatlesima: „Naš menadžer Terry Slater svirao je bas za Everly Brothers tijekom 60-ih i bio je bliski osobni prijatelj Phila Everlyja. Također im je bio menadžer tijekom njihovog povratka u Royal Albert Hall 1984. godine, gdje smo se prvi put susreli s Everlysima. Sljedećeg Božića poklonili su nam tri gitare Everly Brothersa izrađene od istog drveta! Budući da smo veliki obožavatelji Beatlesa, odrastali i znali koliko su Everly Brothers utjecali na zvuk ranih Beatlesa, mislili smo da bi bio lijepo obraditi jedan od njihovih hitova.“
Uloga dua The Everly Brothers u stvaranju country rocka
Country rock je glazbeni stil koji spaja rock i country. Razvili su ga rock glazbenici koji su krajem 1960-ih i početkom 1970-ih počeli snimati ploče s country prizvukom. Započeo je s umjetnicima poput Waylona Jenningsa,, Michaela Nesmitha, Boba Dylana, te grupama Buffalo Springfield, Nitty Gritty Dirt Band, The Byrds, Flying Burrito Brothers, The International Submarine Band i mnogih drugih. Najveću popularnost dosegao je 1970-ih s umjetnicima kao što su Emmylou Harris, Eagles, New Riders of the Purple Sage, Linda Ronstadt, Poco, Charlie Daniels Band i Pure Prairie League. Country rock utjecao je i na umjetnike u drugim žanrovima, uključujući Little Feat, The Band, Grateful Dead, Creedence Clearwater Revival i The Rolling Stones. Ova tema zaslužuje posebnu priču, a ovom prigodom istaknuti ćemo ulogu dua The Everly Brothers u formiranju ovog glazbenog stila. Uobičajeno se u definiciji ovog žanra, kao kameni međaši, spominju sljedeći albumi: The International Submarine Band-„Safe at Home“ iz 1968., The Byrds-„Sweetheart of the Rodeo“ iz 1968. i The Flying Burrito Brothers-„The Gilded Palace of Sin“ iz 1969. Po mojem osobnom sudu, kao i po ocjeni mnogih kritičara, u ovu listu trebalo bi uključiti i album „Roots“ dua The Everly Brothers, objavljenog 1968. godine, kao “jednog od najboljih ranih country rock albuma”.
Brojni country i country rock izvođači isticali su duo The Everly Brothers kao svoje rane uzore, te rado snimali i obrade pjesama iz njihovog opusa. Neke od njih možete pronaći u preporuci na kraju teksta, a dvoje od njih ipak zaslužuju koju riječ više. Jedan od albuma koji je definirao ovaj glazbeni stil svakako je album „Grievous Angel“, drugi samostalni album Grama Parsonsa (05.11.1946.-19.09.1973.) koji je objavljen nakon njegove smrti 1974. godine. Gotovo na svim pjesmama prateće vokale otpjevala je Emmylou Harris. Njihova zajednička ljubav prema glazbi dua Everlys, rezultirala je možda i najboljom verzijom skladbe „Love Hurts“ ikad snimljenom. Emmylou Harris nastavila je samostalnu karijeru, te u nekoliko navrata na svojim snimkama podsjetila na ostavštinu dua. Na albumu „Pieces of The Sky“ iz 1975. godine snimila je pjesmu „Sleepless Nights“, za album „Blue Kentucky Girl“ iz 1979. godine pozvala je Phila da zajedno otpjevaju baladu “Everytime You Leave”, a na koncertni album „Laste Date“ iz 1982. godine uvrstila je i skladbu „ So Sad (To Watch Good Love Gone Bad“ koje je davno prije napisao upravo Don Everly.
Braća Everly kao gostujući glazbenici na cijenjenim albumima
Roy Wood engleski je glazbenik, pjevač i tekstopisac. Bio je posebno uspješan 1960-ih i 1970-ih kao član i suosnivač sastava Move, Electric Light Orchestra i Wizzard. Godine 1975. objavio je drugi samostani album „Mustard“, kojeg mnogi kritičari smatraju jednim od vrhunaca njegove karijere. Skladba “Get On Down Home” zatvara album uz gostujući vokal Phila Everlya.
Warren William Zevon (24.01.1947.-07.09.2003.) bio je cijenjeni američki kantautor, a on i Don Everly surađivali su u nekoliko navrata. Prvi samostalni album pod nazivom „Star Spangled Sprinter“ Phil Everly objavio je 1973. godine. Album je producirao Duanne Eddy, još jedna velika zvijezda s kraja 50-ih i početka 60-ih godina, a za sve pjesme aranžmane je napravio Warren Zevon. „Phil’s Diner“ drugi je samostalni album kojeg potpisuje Phil Everly, a objavljen je 1974. godine. „It’s True“ je jedna od najboljih pjesama na albumu, a zajedno su je napisali Phil Everly i Warren Zevon. Suradnja se nastavila i na Philovom trećem samostalnom albumu „Mystic Line“ iz 1975. godine, za koji su zajedno napisali skladbu „January Butterfly“. Godinu dana kasnije, Warren Zevon objavio je svoj drugi studijski album, a na skladbama “Frank and Jesse James” i “Hasten Down the Wind” za prateće vokale bio je zadužen Phil Everly.
John David Souther (02.11.1945.-17.09. 2024.), američki pjevač, tekstopisac i glumac, bio je jedan od “glavnih arhitekata zvuka južne Kalifornije“. Autor je i nekih od najvećih hitova Eaglesa, uključujući “Best of My Love”, “Victim of Love”, “Heartache Tonight”, “New Kid in Town” i “How Long”. Napisao je ili bio koautor pjesama za Lindu Ronstadt. Godine 1975. objavio je treći samostalni album „You’re Only Lonely“. Na snimanje albuma bio je pozvan i Phil Everly, koji je otpjevalo prateće vokale na naslovnoj skladbi “You’re Only Lonely”, koja će postati veliki hit, i kompoziciji “White Rhythm and Blues”. Potonju će Linda Ronstadt 1978. godine uvrstiti na i svoj album „Living in the USA“.
Vincent Grant Gill američki je skladatelj, pjevač i gitarista koji je 2006. godine objavio ambiciozni box set sa 43 originalne snimke na četiri diska. Snimljeni materijal pokazuje njegove široke glazbene interese, od tradicionalnog countryja i bluegrassa do jazza i rocka. Jedna od najboljih skladbi, pjesma „Sweet Little Corrina“, naslonjena na bluegrass, svoj šarm u velikoj mjeri duguje i gostujućem vokalu Phila Everlya. Album je bio nominiran za dvije nagrade Grammy, uključujući i nagradu za album godine. Te godine proglašen je i najboljim country albumom. Vince Gill će 1994. godine snimiti i svoju verziju skladbe „When Will I Be Loved“, koju je napisao Phil Everly i koja je davne 1960. godine bila top-ten hit za duo The Everly Brothers. Ova verzija uključena je i u soudtrack za suvremeni američki vestern „8 Seconds“. U filmu Luke Perry glumi američku rodeo legendu Lanea Frosta. Ovaj prosječan film pamtiti ćemo samo po dobroj obradi skladbe „When Will I Be Loved“.
Phil Everly još će u dva navrata biti povezan s filmskom industrijom, u oba slučaja uz legendarnog Clinta Eastwooda. Godine 1978. Clint Eastwood po prvi puta nastupa u komičnoj i tada za njega nekarakterističnoj ulozi u komediji „Every Which Way But Loose“. Glumi vozača kamiona i svađalicu koji luta američkim Zapadom u potrazi za izgubljenom ljubavi u pratnji svojeg brata/menadžera i kućnog ljubimca orangutana Clydea. Phil Everly je koautor skladbe “Don’t Say You Don’t Love Me No More”, koji je za potrebe filma snimio u duetu s glumicom i tadašnjom Eastwoodom partnericom Sondrom Locke (28.05.1944.-03.11.2018.). U drugom nastavku filma, također akcijskoj komediji „Any Which Way You Can“ iz 1980. godine, ponovo su u naslovnim ulogama Clint Eastwood i Sondra Locke.
Za ovaj su film John Durrill i Phil Everly” napisali pjesmu „One Too Many Women in Your Life”, koju je otpjevala Sondra Locke. Phil Everly ima i cameo ulogu glazbenika u pratećoj grupi. Iako su oba filma dobila podjednako loše kritike, publika je očito mislila drugačije, te spadaju u najuspješnije Eastwoodove filmova po utršku na kino blagajnama.
Glazba dua The Everly Brothers našla se i na „daskama koje život znače. “Whistle Down the Wind” naziv je mjuzikl s glazbom koju je skladao Andrew Lloyd Webber, a na tekst koji je napisao Jim Steinman. Premijera je bila 1996. godine, a dvije godine kasnije objavljen je i album s glazbom iz mjuzikla pod nazivom „Songs from Whistle Down the Wind“. Za taj mjuzikl braća Everly napisali su skladbu „Cold“. Mjuzikl se temelji na istoimenom britanskom filmu iz 1961. snimljenom prema romanu koji je Mary Hayley Bell objavila 1958. godine. Bila je to posljednja studijska snimka koju su braća napravila zajedno kao duo.
Preporuka za one koji su voljni detaljnije istražiti ostavštinu dua The Everly Brothers
Posebno treba preporučiti tri albuma od kojih su svi (da li slučajno ?) objavljeni 2013. godine, a koji su po svojoj kvaliteti i ozbiljnosti pristupa ostavštini dua The Everly Brothers, mnogo više od uobičajenih „tribute“ albuma, pa ih možemo smatrati gotovo autorskim umjetničkim djelima.
„Foreverly“ je naziv zajedničkog albuma pjevača/gitarista Billieja Joea Armstronga, kojeg pamtimo iz skupine Green Day, i jazz/pop/folk/country kantautorice Norah Jones. To je zbirka tradicionalnih pjesama i reinterpretacija albuma „Songs Our Daddy Taught Us“ dua The Everly Brothers iz 1958.
„What the Brothers Sang“ je album kojeg zajednički potpisuju Dawn McCarthy iz američke grupe Faun Fables i Bonnie ‘Princea’ Billy, američki kantautor pravim imenomJoseph Will Oldham. Album sadrži obrade pjesama koje su se pojavile na albumima Everly Brothersa. Osim četiri autorske pjesme Phila Everlya, na albumu se nalaze i skladbe drugih autora koje je duo snimio tijekom karijere: Kris Kristofferson, Ron Elliott, Felice i Boudleaux Bryant, Jackie Edwards, Gerry Goffin i Carole King, John Denver, Tony Romeo i Carl Davis.
„A Date with the Everly Brothers“ je album koji su osmisle i snimile sestre Abigail i Lily Chapin, jezgra grupe The Chapini Sisters iz Brooklyna u New Yorku. Sam naziv albuma referira se na istoimeni album dua The Everly Brothers iz 1960. godine, iako popis pjesama nije isti. Sestre su na albumu briljantno obradile 14 velikih uspješnica iz pjesmarice Everlysa.
Ostale preporuke
Helen Merrill-„Devoted to You“ („American Country Songs“ 1959.)
Roy Orbison-„Bye, Bye Love“ („Sings Lonely And Blue“ 1960.)
Don Gibson-„Maybe Tomorrow“ („Sweet Dreams“ 1960.)
Roy Orbison-„ Love Hurts“ (single, B side on „Running Scared“ 1961.)
Ray Charles-„Bye, Bye Love“ („ Modern Sounds in County & Western Music“ 1962.)
Paul Walden-„Ebony Eyes“ („Molly“ 1963.)
Bobby Vee & The Ventures-„Walk Right Back („Bobby Vee Meets The Ventures“ 1963.)
The Swinging Blue Jeans-„Some Sweet Day“ („Blue Jeans A’ Swinging“ 1964.)
The Beach Boys-„Devoted to You“ („Beach Boys’ Party“ 1965.)
The Browns-„Maybe Tomorrow“ ft. Jim Edward Brown („When Love Is Gone“ 1965.)
Dinah Shore-„Neshville Blues“ („Lower Basin Street Revisited“ 1965.)
Gery Lewis & The Playboys-„(‘Til) I Kissed You (“Everybody Loves A Clown“ 1965.)
Manfred Mann-„When Will I Be Loved“ („Machines“ 1966.)
Glen Campbell-„Bowling Green“ („Gentle on My Mind“ 1968.)
Arthur Alexander-„Bye, Bye Love“ (single 1969.)
Bobbie Gentry & Glen Campbell-„Walk Right Back“ (single 1969.)
Dillard & Clark-„So Sad (To Watch Good Love Gone Bad“ („Through The Morning, Through The Night“ 1969.)
Don Cherry-„Take a Message to Mary“ („Take a Message to Mary“ 1969.)
Simon & Garfunkel-„ Bye, Bye Love“ („Bridge Over Troubled Water“ 1970.)
Bob Dylan-„Take a Message to Mary („Self Portrait“ 1970.)
Jimmy Webb-„Love Hurts“ („Letters“ 1972.)
Andy Williams-„Walk Right Back“ („Solitaire“ 1973.)
Linda Ronstadt-„When Will I Be Loved“ („Heart Like a Wheel“ 1974.)
Gram Parsons-„Love Hurts“ ft. Emmylou Harris („Grievous Angel“ 1974.)
Tanya Tucker-„When Will I Be Loved“ („Tany Tucker“ 1975.)
Nazareth-„Love Hurts“ („Hair of the Dog“ 1975.)
Loggins & Messina-„Wake Up Little Susie“ (bonus track on „So Fine“ 1975.)
Jim Capaldi-„Love Hurts“ („single 1975.)
Emmylou Harris-„Sleepless Nights“ („Pieces of The Sky“ 1975.)
Connie Smith-„(‘Til) I Kissed You“ („The Songs We Fell In Love“ 1976.)
Jesse Winchester-„Bowling Green“ („Nothing Like A Breeze“ 1977.)
Rita Coolidge-„Bye, Bye Love“ („Love Me Again“ 1978.)
Anne Murray-„Wakl Right Back“ (Let’s Keep It That Way“ 1978.)
Carly Simon-„Devoted to You“ ft. James Taylor („Boys in the Trees“ 1978.)
J. D. Souther-„You’re Only Lonely“ ft. Phil Everly („You’re Only Lonely“ 1979.)
Emmylou Harris-„Everytime You Leave“ ft. Don Everly („Kentucky Girl“ 1979.)
Gail Davies-„Like Strangers“ („The Game“ 1980.)
Simon & Garfunkel-„Wake Up Little Susie“ („Live at Central Park, New York“ 1981.) live
Chrystal Gale-„Crying in the Rain“ („Hollywood, Tennessee“ 1981.)
Del Shannon-„Maybe Tomorrow“ („Drop Down and Get Me 1981.“)
Eleine Page-„So Sad (To Watch Good Love Gone Bad“ („Elaine“ 1981.)
Juice Newton-„All I Have To Do Is Dream“ („Juice“ 1981.)
Poco-„The Price of Love“ („Cowboys & Englishmen“ 1982.)
Emmylou Harris-„ So Sad (To Watch Good Love Gone Bad“ („Last Date“ 1982.) live
Ricky Skaggs-„I Wonder If I Care As Much“ („Love’s Gonna Get Ya“ 1986.)
The Judds-„Sleepless Nights“ („River Of Time“ 1989.)
Little River Band-„When Will I Be Loved“ („Too Late To Load“ 1989.)
A-ha-„Crying in the Rain“ („East of the Sun, West of the Moon“ 1990.)
Art Garfunkel & James Taylor-„Crying in the Rain“ (single 1993.)
Vice Gill-„When Will I Be Loved“ („soundtrack „8 Seconds 1994.)
Doc Watson-„Bird Dog“ („Docabilly“ 1995.)
Don Williams-„Crying in the Rain“ („Borrowed Tales“ 1995.)
Linda Ronstadt-„ Devoted To You“ („Dedicated to the One I Love“ 1996.)
The Woodys-„Like Strangers“ („The Woodys“ 1998.)
Nancy Griffith-„Walk Right Back“ („Other Voices, Too“ 1998.)
John Prine-„ So Sad (To Watch Good Love Gone Bad“ ft. Connie Smith („In Spite of Ourselves“ 1999.)
Chris Hilman-„Problems“ ft. Herb Pedersen („Way Out West“ 2002.)
Buddy Miller-„The Price Of Love“ („Midnight & Lonesome“ 2002.)
Anne Murray-„(‘Till) I Kissed You („Country Croonin’“ 2002.)
Anne Murray-„All I Have To Do Is Dream („Country Croonin’“ 2002.)
Anne Murray-„Bye, Bye Love („Country Croonin’“ 2002.)
Nitty Gritty Dirt Band-„All I Have To Do Is dream“ („Symphonion“ 2003.)
Norah Jones-„Sleepless Nights“ (“Feels Like Home“ 2004.)
Raul Malo-„ So Sad (To Watch Good Love Gone Bad“ („You’re Only Lonely“ 2006.)
Tracy Nelson-„I Wonder If I Care As Much („You’ll Never Be a Stranger At My Door“ 2007.)
Robert Plant & Alison Krauss-„Gone Gone Gone“ („Raising Sand“ 2007.)
Robert Plant & Alison Krauss-„Stick With Me Baby“ („Raising Sand“ 2007.)
John Sebastian & David Grisman-„Walk Right Back“ (“Satisfied 2007.)
Albert Lee-„Brand New Heartache“ (Tearin It Up“ 2007.)
Patty Loveless-„Sleepless Nights“ ft. Vince Gill („Sleepless Nights“ 2008.)
Dion-„Bye, Bye Love“ („Heroes“ 2008.)
The Kendalls-„Bye, Bye Love“ („Bye, Bye Love“ 2009.)
John Fogerty-„When Will I Be Loved“ ft. Bruce Springsteen („The Blue Ridge Rangers Rides Again“ 2009.)
Eddie Vedder-„Sleepless Night“ („Ukulele Songs“ 2011.)
Madeleine Peyroux-„Bye, Bye Love“ („The Blue Room“ 2012.)
Cliff Richard-„Wake Up Little Susie“ (The Fabulous Rock’n’Roll Songbook“ 2013.)
The Secret Sisters-„Lonely Island“ („Put Your Needle Down“ 2014.)
Neil Young-„I Wonder If I Care as Much“ („A Letter Home“ 2014.)
Teddy Thompson-„Don’t Ask Me To Be Friends“ („Up Front & Down Low“ 2017.)
Lorrie Morgan & Pam Tillis-„Walk Right Back“ („Come See Me and Come Lonely“ 2017.)
Chris Hilman-„Walk Right Back“ („Bidin’ My Time“ 2017.)
Bobby Osborne-„Just In Case“ („Original“ 2017.)
Robert Plant & Alison Krauss-„The Price Of Love“ (Raise The Roof“ 2021.)
Zanimljive obrade s prostora nekadašnje države i Hrvatske
Lado Leskovar-„Jokal bom na dežju (Crying in the Rain)“ (single“RTB“ 1967.)
Vojko Sabolović-„Baj, baj ljubavi (Bye Bye Love)“) (single „Jugoton“ 1973.)
Vis Lutke-„Bye bye godine (Bye, Bye Love) („Lutke“ „Croatia Records“ 2005.)
Autor: Davor Ivančan
