The Flaming Lips – “The Flaming Lips and Heady Fwends”

Ne znam za vas, ali ja njegujem nekakav makar zamagljeni prag tolerancije prema ekstravagancijama. Sve, naime, ima svoj vijek trajanja, rok nekog zdravog života. Tako kod nas, primjerice, sve (što “luđi” to) banalniji Let 3 teško da više imaju snagu biti i kvalitetna provokacija a kamoli štogod više, pretvarajući se u karikaturu. Ne znam koliko ćete se svi vi koji ste svojevremeno zavoljeli The Flaming Lips i njihov kozmički rock-humanizam složiti, ali meni osobno (a ponosni sam vlasnik svih njihovih studijskih albuma na počasnom mjestu police sa CD-ovima) njihova neumorna inzistiranja na pomicanjima koncepta vlastita glazbeno-scenskog izričaja postaju sve osjetnije izgubljena u pukom nastojanju nastojanja radi. “The Flaming Lips and Heady Fwends” dolazi kao dugo očekivani (a nipošto priželjkivani!) pečat na tu misao.

Da se razumijemo, relativno malo je toga što su nakon prijelomnog remek-djela “The Soft Bulletin” loše uradili, no postalo je evidentno da glazba prepušta glavnu riječ nekim drugim “umjetničkim prioritetima”. Nakon tog predivnog, nenadmašnog zenita uglazbljene im riječi teško da se moglo više ići uzbrdo – zato je “Yoshimi Battles the Pink Robots” bio neminovno spuštanje na zemlju iako je sam po sebi izvanredan album. No ono što su naznačili na njemu – “posvemirenje” tog predivnog zvuka kojeg su dugo timarili i lagani, zreli zaokret natrag prema nekim ranijim recepturama – potvrdilo se u najvećim dijelom neuspjelom “At War with the Mystics” koji u retrospektivnom čitanju pati čak i više nego u vrijeme izdavanja. Srećom, to nije postalo pravilo, pa je freak-out poetika kakva je obilježila to razdoblje na sljedećem, odličnom “Embryonic” dobila zaslužen okvir i koncept. Ipak, sve što su od tada radili čini se kao guranje principa i granica očekivanog bez stalnog pokrića u kreativnim izvorima. Obrada kompletnog “Dark Side of the Moon” Pink Floyd bila je suluda koliko hrabra ideja, odnosno, najsretnije moguće realizirana ekstravagancija koja je pokazala da Wayne Coyne i ekipa imaju čudne prioritete i problem sa zdravim glazbenim razumom, ali i dovoljno darovitosti da kroz svo samodokazivanje izađu kao pobjednici. Opskurni film i soundtrack “Christmas on Mars” mogli bismo slično atributirati.

Međutim, onda se krenulo za idejama jednom luđom od druge, od dvanaestodjelne pjesme čiji se djelovi trebaju svirati simultano da bi se pjesma uistinu odslušala (poput ranijeg albuma “Zaireeka”, koji je, srećom, imao samo četiri takva fragmenta), preko EP-ja pakiranog kao flash-drive u gumenom mozgu unutar gumene lubanje, šestosatne pjesme “6 Hour Song (Found a Star on the Ground), pjesme “7 Skies H3” s beskonačnim streamom i u ambalaži prave ljudske lubanje (!?) pa do 24-satne pjesme i niza kolaboracija bez upadljiva obrasca. Ono što oni nazivaju mijenjanjem industrije ipak se sve više čini otkliznućem u kreativno ludilo sa sve manje opipljivim pozitivnim prizvucima tog termina. “The Flaming Lips and Heady Fwends” dolazi kao svojevrsna inventura, okupljajući na jednom mjestu suradnje s nizom glazbenika iz lepeze otvorene od Keshe preko Bon Iver i Nicka Cavea do Erykah Badu. Kompilacija je u prvoj inkarnaciji izašla kao vinilno izdanje u ograničenoj nakladi povodom Dana prodavaonica ploča, a od ovog, službenijeg izdanja razlikuje se u odabiru posljednje pjesme – “Tased and Maced” sada je zamijenila suradnju s Chrisom Martinom “I Don’t Want You to Die”.

Izdanje sadrži četiri prethodno objavljene pjesme (“Supermoon Made Me Want to Pee”, “I’m Working at NASA on Acid”, “Do it!” i “Is David Bowie Dying?”) dok su ostale po prvi put službeno dostupne te zajedno tvore nužno neujednačenu cjelinu. Neujednačenost bi se još i mogla prevladati, da materijal poslagan tu ne zvuči poput manifestacije lutanja između i oko zanimljivih ideja i rješenja bez pravog pogotka. Pogodak se, doduše, dogodio u epskoj po dužini, ali predivno krhkoj i lirskoj obradi “The First Time Ever I Saw Your Face” Roberte Flack, odrađene u suradnji s Erykah Badu. Ta desetominutna shoegaze-“balada” gotovo da je usamljen dragulj na stalaži kojoj boje daju još tek povremeni proplamsaji na tragu nečeg uistinu uzbudljivog, poput “Ashes in the Air” ili “I’m Working at NASA on Acid”. Priznajem pritom da sam ovoga puta ishitrenije podvukao liniju uslijed pomanjkanja strpljenja s očito sve otuđenijim bendom; valjda sam predugo tolerirao slične im “pothvate” i uspijevao im pronalaziti zdravu logiku.

Neću trošiti dalje riječi prvenstveno zbog ostavljanja mogućnosti da za koji mjesec možda promijenim gledište prema pozitivnijem spektru. No za takvo što trebalo bi se dogoditi dosta slušanja, a za koje, na žalost, ne vidim trenutno baš mnogo razloga. Ovo je paketić za fanove, za one kojima je glazba u lubanjama baš fora i koji se raduju nekom novom rušenju rekorda kad je u pitanju dužina jedne pjesme. Kao takav, “The Flaming Lips and Heady Fwends” funkcionira sasvim dobro i selektivno može čak i zabaviti, poput soundtracka novovjekih trash-SF-filmova.

Toni Matošin

Osobna karta albuma


Izvođač	The Flaming Lips
Naziv albuma	The Flaming Lips and Heady Fwends
Izdavač	Warner Bros. / Bella Union / Lovely Sorts of Death
Produkcija	The Flaming Lips i Dave Fridmann
Datum objave	21.04.2012. (ograničena naklada vinila); 26.06.2012. (CD i digitalno izdanje)
Snimano	2011.-2012.
Posebna napomena	Standardno izdanje s jednim diskom
Popis pjesama
1. 2012 (feat. Ke$ha and Biz Markie) 2. Ashes In The Air (feat. Bon Iver) 3. Helping The Retarded To Know God (feat. Edward Sharpe and the Magnetic Zeros 4. Supermoon Made Me Want To Pee (feat. Prefuse 73) 5. Children Of The Moon (feat. Tame Impala) 6. That Ain’t My Trip (feat. Jim James of My Morning Jacket) 7. You, Man? Human? (feat. Nick Cave) 8. I’m Working At NASA On Acid (feat. Lightning Bolt) 9. Do It! (feat. Yoko Ono) 10. Is David Bowie Dying? (feat. Neon Indian) 11. The First Time Ever I Saw Your Face (feat. Erykah Badu) 12. Thunder Drops (feat. New Fumes) 13. Tasered and Maced (feat. Ghostland Observatory’s Aaron Behrens)
Linkovi
FlamingLips.com
Supermoon Made Me Want To Pee – Spot