Ljetna je subotnja večer. Vani je vruće za poludit, ništa mi se ne da raditi.
A onda se sjetim da na šufitu (tavanu, potkrovlju) postoji stari, prašinom i paučinom prekriveni vremenski stroj i ideja se pomalo počinje uobličavati u konačnu odluku..
Treba otputovati u prošlost, ali gdje i kada, te koga posjetiti?
Koordinate su nakon dugog razmišljanja ipak određene: smjer London, godina 1967., a cilj posjete ni više ni manje nego koncert grupe The Kinks.
Zašto baš oni? Pa zato što su uz Petea Townsenda autori najmoćnijih i najljepših riffova ikad odsviranih na britanskoj rock sceni.
Tu (osobnu) tvrdnju potvrđuju prvi akordi You Really Got Me, a cijeli se zadimljeni i prenatrpani pub smjesta pokrenuo u zanosu oduševljenja svih prisutnih, jer njihov prvi uspjeh jednostavno trese brda i doline, ne ostavljajući mjesta ravnodušnosti čak i dandanas.
Eto, dosta fantazije, vratimo se mi u realnost ovog vremena i prostora.
Rijetke su britanske grupe (osim The Beatlesa, The Rolling Stonesa, The Who) koje su imale tako bogatu diskografiju koja ih je, ne kvantitetom, već prvenstveno kvalitetom lansirala u kultne, statusne grupe, a koje su već na početku svog stvaralašta obilježile i trasirale putove za buduće eminentne aktere, ne samo britanske, već i svjetske rock scene.
Prepoznati su kao jedni od lidera britanske pop invazije i čvrsto su zacementirali svoj glazbeni monolit za sva vremena pa je njihov rukopis svojevrsni fosilni otisak koji je mnogima u budućnosti pokazao kako treba napraviti gotovo savršenu pop-rock pjesmu za sva vremena, a da pri tome niti jednom nisu upali u kolotečinu eksploatiranja jedne te iste ideje.
Put kojim su gordo koračali praktički je neizbrisiv. A po njemu su isto tako (kasnije) ponosno hodali The Jam, The Stranglers, The Pretenders – koji su dobro prožvakali i prostudirali njihove glazbene minute k etabliranju vlastitih uspjeha.
Zar neobični nastupi u živo Rayja Daviesa nisu bili preteča androgenim likovima poput Davida Bowieja i Boya Georgea?
Zar njihov sound nije bio sasvim jasan otisak prsta u uobličavanju ne samo zvuka i stila, nego i statusa cijelog niza britanskih grupa u devedesetima, uključujući i američke garage bendove?
Ako je suditi po tadašnjoj praksi koja priznaje dobitnike, a ujedno odbacuje gubitnike isključivo kroz prizmu uspjeha na top listama, onda je njihov uspjeh na istima bio pravi i svojevrsni reprezentant pojma uspjeha.
Dave Daviesova gitara „izmučena“ distorzijom iz gore navedene pjesme preteča je mnogim kasnijim hard rock ili heavy rock riffovima, a koji su također obilježili rock povijest.
Nastao (najvjerojatnije ipak nesvjesno) iz poznate Louie Louie, donio je po prvi puta grub, nadasve žestok te istovremeno poletan zvuk, koji je ubrzo postao zaštitnim znakom ove grupe.
A njena stvaralačka snaga ležala je u drugom bratu, Rayju Daviesu, sasvim osebujnoj ličnosti koja je vrlo uspješno u rock okvire umetnula onaj poznati engleski smisao za humor, satiru i cinizam te koji je bez ustručavanja ili podilaženja ikome dobrano ismijao britanski konzervatizam i pomodnost određenih grupacija (točnije dendija) kroz tragikomične skice tipične za engleski kontekst, konstantno povećavajući „temperaturu“ na barometru svojih savršenih pop-rock uradaka.
Naravno, riječ je o skladbama A Well Respected Man i Dedicated Follower Of Fashion. Odjeb je lansiran, kazat će kasnije TBF-ovci, a za Kinkse to je početak divnog i uvjerljivog druženja sa svojom publikom i sklonom im kritikom.
Nastaje čitava plejada poznatih kompozicija: All The Day And All Of The Night, Tired Of Waiting For You, Set Me Free, Till The End Of The Day…
Njihove „otiske“ kasnije su analizirali i The Doors, pretvorivši njihovu All The Day… u svoju Hello I Love You i postigavši (sasvim očekivano) pravi hit.
Nakon prvog završenog ciklusa, Ray Davies se kao glavni autor više ne vraća na stari stil, autorski (što je razumljivo) sazrijeva, pa se tako do tada „komercijalna“ komponenta mijenja, a autor stvara po mjeri svog osobnog zadovoljstva pa tako nastaju (možda još poznatije) Sunny Afternoon, Dead And Street, Autumn Almanac, Days te, po meni, jedna od najupečatljivijih i najljepših britanskih balada svih vremena – Waterloo Sunset.
U prilog toj tvrdnji idu i sljedeća dva albuma: The Village Green Preservation Society i Arthur (Or The Decline And Fall Of The British Empire).
Oba su zasluženo uvrštena u kategoriju najboljih albuma svih vremena te oba sadrže mnogo više od pukog zbroja pjesama. Oba predstavljaju podsjetnik na neka stara vremena, sepijske fotografije nekog prošlog doba, prepunog etablirane tradicije i poštovanja vrijednosti te evociranja dana iz mladosti. Dobar materijal za inspiraciju, zar ne?
Sa The Village Green treba svakako izdvojiti (kako je jedan novinar zapisao) zbor čiji glasovi podsjećaju na hobita koji se upravo nakrcao helijem u kompoziciji Phenomenal Cat, dok Do You Remember Walter najbolje oslikava gore navedenu nostalgiju.
Arthur predstavlja koncepcijski uradak, prvobitno predodređen za televizijsku glazbu u suradnji s dramaturgom i scenaristom Julianom Mitchellom.
Najgorljiviji fanovi proglasili su ga klasikom od početka do kraja, što onda za njih podrazumijeva da je to njihov najbolji album. O ukusima naravno ne treba raspravljati, no činjenica je da je ovaj album sasvim na tragu music-hall pristupa te da nam je predstavio novu trijumfalno-gorku uspješnicu Victoria te zanimljivu Shangri-La.
Poznata je Ray Daviesova misao vezana uz ova dva albuma: Budi kao ja i biti ćeš nesretan.
Dave Davies se u tom razdoblju okušao kao kompozitor, ostavljajući nam melankoličnu i pamtljivu Death Of The Clown, a koja ga je ponukala na nova ostvarenja (Susannah’s Still Alive i Lincoln County).
Od pamtljivijih sličica iz kista jednog i jedinog Rayja Daviesa iz tog razdoblja sjećamo se jedino Lole i njezine (tada, ali i danas kontroverzne) teme iz područja transvestije.
Grupa odlučuje da više nema potrebe pojavljivati se u javnosti novim nizom hit singlica, pomalo introvertirano se povačle u svijet konceptualnih albuma, koji su u početku preplašili njihov auditorij. I dalje se britko osvrću na uvijek iste probleme koje pop ili rock industrija permanentno nameće mnogima, a kojih su i sami Kinksi bili žrtve.
Dolazi i do promjena u bendu, uvode se puhači i klavijaturist, no malo po malo, interes do tada uvijek zainteresirane domaće publike pomalo blijedi, a njihov broj strmoglavo pada. Naprotiv, publika s one strane bare ponovo je s oduševljenjem „otkrila“ njihov rad, no ipak se mora kazati kako doslovan prijevod riječi kink (omča, petlja) najbolje oslikava trenutak u kojem se našao jedan od najsimpatičnijih, najuvjerljivijih i najboljih britanskih bendova.
Osobna karta albuma
 |
||
| Izvođač | The Kinks |
|
| Naziv albuma | You Really Got Me – The Best Of | |
| Izdavač | Castle Select | |
| Produkcija | – | |
| Datum objave | 31.1.2000. | |
| Snimano | – | |
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. You really got me 2. All the day and all of the night 3. Tired of waiting for you 4. Everybody’s gonna be happy 5. Set me free 6. See my friend 7. Till the end of the day 8. Dedicated follower of fashion 9. Sunny afternoon 10. Dead and street 11. Waterloo sunset 12. Autumn almanac 13. Wonderboy 14. Days 15. Plastic man 16. Victoria 17. Lola 18. Apeman 19. You do something to me 20. Where have all the good times gone |
||
| Linkovi | ||
      |
||
All the day and all of the night – Audio |
||
{youtube}mMWNwHof0kc{/youtube}
