Veliki rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića nostalgiju definira kao čežnju za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo već živjeli.
Nostalgiju za glazbom 70-tih godina, pramajkom svih rock erupcija, dodatno mi evociraju stihovi splitskih hip-hopera koji se učestalo vrte po raznim radio stanicama: I ove stare melodije bude memorije… znam i onda nije bilo sve bajno, al pari mi se puno lipše.
Jedan od valova nostalgične plime svjetlosnom me brzinom tako odvukao na jedno od mjesta „hodočašća“ ondašnjih gimnazijalaca – statusnu diskoteku ARKADA. A jedna od omiljenih glazbenih tema koju smo svi s nestrpljenjem čekali, jer je tako olako i trenutno omekšavala tvrda ženska srca, bila je pjesma Nights In White Satin koja je „stiskavac“ poslovično obilježila kao jedan od uvijek rado pamćenih momenata te večeri.
Slijedeći val iste plime podsjetio me na mukotrpno nabavljanje LP ploča iz inozemstva uz nesigurno slanje novaca u koverti i uvijek nestrpljivo očekivanje što ćeš dobiti, jer si uz prvi izbor morao dati i dvije alternative. Zato je uslijedio iskreni ushit kada su se neke od njih mogle kupovati i u ondašnjim Jugotonovim dućanima.
Jedna od prvih tako kupljenih bio je, (pazi sad) indijski vinil u čijim su se debelim brazdama skrivali versi i note objekta naše recenzije, te koji je, brat bratu, težio dobrih pola kila. Moj prvi RIZ-ov gramofon ulagao je značajan napor kako bi tu mrcinu vrtio na 33 okretaja u minuti, no ipak je uspješno otkrivao bogatu zvučnu sliku prepunu egzotičnosti, mističnosti, jedinstvene inspiracije, uz veliku dozu istančanog osjećaja i jedinstvenim darom njenih autora za pravljenje dobrih , uhu primamljivih, srcu zanimljivih pjesama, a koje su nam The Moody Blues velikodušno ponudili u skoro samom osvitu njihova stvaralaštva.
Bilo je to još jedan od mnogih magičnih trenutaka otkrivanja još jedne od uzbudljivih glazbenih priča, koje je moja, privilegirana generacija imala čast i sreću skoro svakodnevno otkrivati.
Nights In White Satin bio je njihov prvi najprepoznatljiviji simbol bistrine, savršenosti, sjajnosti i ujedno jednostavnosti – ukratko pravi dijamant. Nalazi se na njihovom drugom albumu pod nazivom Days Of Future Passed kojeg je svojim raskošnim prisustvom uveličao Londonski filharmonijski orkestar. Isti je odgovoran za nastajanje cijelog vala tzv. konceptualnih albuma, no, istovremeno bio je poligon za inspiriranje mnogih autora za one poznate, ali i one preforsirane suradnje s velikim orkestrima.
Nakon očekivanog uspjeha, bend je od strane kritike okarakteriziran kao nepopustljivo profesionalan, temeljit u ponekad beskonačnim peglanjima materijala, a njihov auditorij im je s nepodnošljivom lakoćom prišio status mesijanskih proporcija.
Nepisano pravilo, odnosno činjenično stanje nam kaže kako je prvi album u životu svakog benda specifična erupcija snova pretočena kroz note i riječi, doduše ne uvijek s nezaboravnim učinkom i neograničenim rokom trajanja; drugi ili bude na tragu prvog, njegova kopija, ili donese slijedeću fazu sazrijevanja autora; dok treći u mnogim slučajevima bude ono što je autor od početka htio kazati, a ranije nije znao kako, predstavlja figurativni prijelaz mladića u muškarca, odrastanje na svim nivoima, kako produkcijskim, tako autorskim.
Ista priča vrijedi i za Moody Blues, prvi je bio gotovo neopažen, drugi pun odluka i trasiranja puta kojim valja kročiti, dok treći predstavlja ono po čemu je ovaj bend upamćen za sva vremena.
In Search of the Lost Chord, njihov je, dakle, treći po redu album, za kojeg se odgovorno može kazati kako predstavlja znalački osmišljen, tematski razrađen album, produkt sazrijevanja, te svojevrsnu erupciju kvalitetnih inspiracija i realizacija za njih prepoznatljivih boja i oblika. Na njemu se mogu čuti zvukovi (navodno) čak 33 instrumenta, među kojima su sitar, tambura, tabla, oboa, čelo, flauta ….
Na njemu su Moody Blues prodisali punim plućima stvorivši centrifugalno i centripetalno gibanje za koje je zaslužno središte svakog ljudskog bića – srce. A njihova su srca proizveli jedinstvenu dugu koja je kroz ovaj uradak, simbolično, ali i dostojanstveno spojila nebo i zemlju, maštu i javu, želje i mogućnosti, te je na najbolji mogući način iskazala sklad univerzuma, u ovom slučaju izražen kroz glazbu. Ovaj album ipak ne treba nazivati genijalnim, ponekad je to samo trak svjetlosti koji se oteo svakom nadzoru i koji pruža čvrsta uporišta za ugodne trenutke svojim slušateljima, no sagledavajući ga kao cjelinu, predstavlja jedan od tisuću cvjetova koji su tako raskošno rasli i razvijali su u 70-tim godinama, a koji i danas izvrsno zadržava sve svoje boje i mirise zahvaljujući među ostalim i fino složenom višeglasnom pjevanju.
Učestalim korištenjem instrumenta kao što je flauta svjesno su ili nesvjesno na svoj glazbeni trag navukli jedno poznato ime – lidera grupe Jethro Tull, dok je pak George Harrison ( što se sitara u njegovoj Within You, Without You tiče, dobrim dijelom utjecao na zvuk ovog albuma. Pojedine dionice u njihovoj najkompleksinoj skladbi House of 4 Doors zasigurno su dobro zapamtili Peter Gabriel i njegovi Genesis, koje su skenirali, te ih na svoj specifičan način implementirali kroz neke svoje radove. John Pinder, veliki promotor Melotrona, istog je s iskrenim zadovoljstvom predstavio svom dobrom prijatelju John Lennonu, koji ga je pod hitno uvrstio u nezaboravnoj Strawberry Fields Forever.
House of 4 Doors po riječima autora predstavlja 4 etape u razvoju glazbe, prva etapa kroz koju dominiraju akustična gitara i flauta, predstavlja srednjovjekovnu – trubadursku glazbu; druga etapa obilježena zvukovima hapsikorda i čela, predstavlja barokno doba; treći dio s istaknutim zvukovima klavira i melotrona predstavlja klasičnu glazbu, dok četvrta etapa autentično predočava progresivnu rock glazbu. Inače zvuk vrata koja otvaraju svaku od etapa „odsvirao“ je John Lodge na čelu.
Njihov afinitet prema mističnim temama ili pak prema istočnjačkoj filozofiji na ovom albumu još ima smisla, nije obojan patetičnošću koja bi ubrzo postala manira kao što se to događalo u kasnijim radovima.
Zasluga opijata u stvaranju psihodelične glazbe (i ne samo nje) ili pak literature svima je poznata priča, a svoj „doprinos“ istima iskazali su Legend Of A Mind posvećenu LSD ikoni tog doba – Timothyu Learyiju i njegovim psihodeličnim fantazijama. Instrumenti koji su tako vjerno mogli predočili takva stanja uma, bili su, sasvim očekivano sitar i flauta.
A kako se treba napraviti prava, pamtljiva, rasna pop pjesma u najboljoj tradiciji britanskog popa 70-tih godina uspješno su dokazali kroz otvarajuću Ride My See Saw.
Završna OM sa još jednim sjajnim zvukom sitara u stvari je i bila njihova potraga za izgubljenim akordom, koju su po mom mišljenju sasvim uspješno apsolvirali, te nam ostavili jednu zavodljivu cjelinu kojoj se rado vraćam i to ne samo zbog, na početku teksta spomenute nostalgije.
Osobna karta albuma
| Izvođač | The Moody Blues |
|
| Naziv albuma | In Search of the Lost Chord | |
| Izdavač | Deram Records | |
| Produkcija | Tony Clarke |
|
| Datum objave | 26.7.1968. | |
| Snimano |
Decca Studios, West Hampstead, London
siječanj – srpanj 1968.
|
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Departure 0:44 2. Ride My See-Saw 3:39 3. Dr. Livingstone, I Presume 2:58 4. House of Four Doors 4:13 5. Legend Of A Mind 6:37 6. House of Four Doors, Part 2 1:42 7. Voices in the Sky 3:22 8. The Best Way to Travel 3:13 9. Visions of Paradise 4:15 10. The Actor 4:39 11. The Word 0:49 12. Om 5:47 |
||
| Linkovi | ||
     |
||
Voices in the Sky – Spot |
||
{youtube}IPEMZteFjWc{/youtube}
