I dok je mnogim njegovim mlađim kolegama problem ustati uz kreveta, gotovo sam siguran da je Tom Jones jedna od onih osoba koje će u restoranu prije pažnju usmjeriti prema poslužiteljicama hrane, nego na samu hranu.
Iako je na pozornicu pulske Arene došao uz pomoć pratitelja s očiglednim problemom s hodanjem, njegova mentalna snaga je i dalje na visokom nivou, a što je tijekom koncerta dokazivao s konciznim i duhovitim opaskama.
„Rođen sam u znaku Blizanaca, moje ime je Thomas što znači blizanac, stoga nas je večeras četvoro na ovom prekrasnom mjestu“.
Ovaj osamdesetpetogodišnjak ( uz Williea Nelsona) jedan je od rijetkih glazbenih „metuzalema“ za kojeg se isplatilo prijeći skoro 1000 kilometara, te iskreno, bez pretjerivanja mogu kazati da je ovo bio baš veličanstven koncert, apsolutno izvan mojih očekivanja.
Koncert koji je ujedno potvrdio moj osjećaj da u Tomu Jonesu zaista čuči istinski rocker, rocker itekako svjestan svoje životne dobi koju je bez lažne patetike istaknuo u otvarajućoj „I’m Growing Old“.
„I’m growing careless of my dress, I’m growing thrifty with my gold, I’m growing wise, I’m growing, yes I’m growing old“; na što je dobio iskrene aklamacije prepune Arene.
Koncert je nastavljen s obradama (po meni, prvo pjesnika pa tek onda glazbenika koji je apsolutno zaslužio dobiti Nobelovu nagradu za književnost) jednog i jedinstvenog Leonarda Cohena, pa smo tako čuli „Tower of Song“, a na koju se nadovezala „Not Dark Yet“ stvarnog dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Inače, kasnije je izvedena još jedna Dylanova pjesma „One More Cup of Coffee (Valley Below)“.
Jones nas je podsjetio na svoju dugogodišnju karijeru koja je započela davne 1964 godine, pa je na uspomenu na te rane dane otpjevao „It’s Not Unusual“, te Burt Bacharachovu „What’s New Pussycat“, inače temu iz istoimenog filma za kojeg je scenario napisao Woody Allen.
A onda na red dolazi „teška artiljerija“ : „Sex Bomb“, te Randy Newmanova „You Can leave Your Hat On“ ( ipak u poznatijoj verziji Joea Cockera).
Cat Stevens (danas poznat kao Yusuf Islam), te Ry Cooder bili su predstavljeni s „Pop Star“ i „Across the Bordeline“. Posebnu posvetu Tom Jones je posvetio svojoj dobroj prijateljici Dusty Springfield i njenoj uvijek rado slušanoj „The Windmills of Your Mind“ koja je te daleke 1969 pobrala sve lovorike, a koju je (očito zbog njene kvalitete) obradio i Sting na albumu „The Thomas Crown Affair“.
Moram napomenuti da je su aranžmani gotovo svih pjesama bili izmjenjeni, prilagođeni Tomovom glasovnom obujmu, tako da je bilo dosta pjesama s gotovo recitalima, ili s laganijim tempom. Ali kad je trebalo Tom bi pustio svoj prepoznatljivi bariton s kojim više od šezdeset godina osvaja generacije od 7 do 77 godina starosti, pa se onda bez ikakve dileme znalo da smo došli na pravo mjesto slušati jedinstvenog glazbenika, moćnog glasa.
Za razliku od koncerta Roda Stewarta kojem sam prošle godine prisustvovao u Ljubljani i na kojem je bila prikazana produkcija i blještavilo Las Vegasa, ovaj koncert je imao sasvim drugačiju atmosferu, unatoč činjenici da je i Tom Jones „namlatio“ mnogo novaca upravo u Las Vegasu.
Kako sam napomenuo , rockerski štih uz primjese folka, popa dominirao je cijelim koncertom uveliko zahvaljujući i odličnom bendu (dvije gitare, bas gitara, akustična gitara, neizbježni Hammond, sinetitizator, bubnevi).
Posebno je od strane publike u odličnom latino/gypsy aranžmanu dočekana njegova „Delilah“, naravno uz zborno pjevanje zaraznog refrena. Osobno ovo mi je puno draža verzija od originala s valcer atmosferom.
Za mene je posebno, ugodno iznenađenje bila izvedba pjesme „Lazarus Man“ Terryja Calliera, koja je u odnosu na originalnu gospel verziju poprimila sva obilježja rasne psihodelije. Službeni dio koncerta se približavao svom kraju u odličnim izvedbama „If i Only Knew“ i jednoj od funk himni-Princeovoj „Kiss“.
Nije puno trebalo da se Tom i bend vrate na scenu u intimnoj verziji njegove poznate tugaljice, jedne od svjetskih evergreenova, naravno u „Green, Green Grass of Home“. Tom Jones u svjetlu reflektora, bend u tami stvorili su zaista impresivan i zaokružen dojam kakav je bio potreban za iskreno konzumiranje ove divne pjesme.
Koncerti se na bisu obično završavaju s laganicama s ciljem smirivanje pozitivnih dojmova, no Tom Jones je odlučio drugačije. Gospel verzija „Strange Things Happening Every Day“ u originalnoj izvedbi Sister Rossete na noge je podigla oduševljenu publiku, pa i ja unatoč mojim godinama nisam se ustručavao glasno vikati refren Every Day.
Tako se završila jedna predivna glazbena avantura s glazbenikom kojem se treba nakloniti do poda, te njegovom zaista moćnom bendu.
