The Nice – “Ars Longa Vita Brevis”

Teško je racionalno objašnjiva činjenica zašto su mnogi od slavnih umjetnika svjetsku slavu stekli tek nakon svoje smrti.

Nešto slično dogodilo se i grupi The Nice. Tek nakon raspada njihov doprinos razvoju britanske progresivne glazbe naišao je na interes kritike. Ponavljam kritike, jer je njihova vjerna publika od početka bila na njihovoj strani.

Nakon vremenskog odmaka ipak se iskristaliziralo prevladavajuće mišljenje kritike kako su oni jedni od malobrojnih koji su zapalili prvotnu iskru iz koje je se raširio „požar„ nazvan progresivna glazba.

Smatrani su pionirima koji su u rock glazbu implementirali elemente klasičnih glazbenih formi i rocka i jazza, a koji do tada nisu bili eksploatirani na takav način od strane pop ili rock formacija.

Vrlo hrabar pokušaj, koji je uspio prvenstveno zahvaljujući njihovoj originalnosti i glazbenom umijeću, poglavito njihovog klavijaturiste Keitha Emersona.

Prvu značajniju potvrdu nalazimo na njihovom drugom albumu pod nazivom Ars Longa Vita Brevis (iz 1968.) na kojemu su obradili neke od Brandeburških koncerata J. S. Bacha, kao i poznati Intermezzo iz Karelia Suite, autora Jana Sibeliusa.

Album je smatran jednim od kamena temeljaca tadašnje underground / progresivne glazbene scene, a pokazao je kako se mogu prevazići akademske razlike u poimanju glazbenih pravaca, a koje su počivale na komunikacijski nespojivoj podjeli na ozbiljnu glazbu i onu manje ozbiljnu.

Više nije bila važna ta sterilna klasifikacija, koliko vrijednost artističke inspiracije koju je njihova publika promptno prigrlila, učinivši ih jednom od najzanimljivijih grupa tog vremena.

Ime su dobili po slang izrazu za „biti napušen„ iz pjesme Here Comes The Nice – Stevea Marriota iz grupe Small Faces.

„U umjetnosti, pa tako i u glazbi, najteža je ova mala i jednostavna stvar: reći točno ono što smo htjeli kazati.“ Mislim da se ovaj aforizam može dosljedno primijeniti na The Nice ili točnije na Keitha Emersona, koji je kroz cijelu svoju karijeru uporno i dosljedno njegovao svoju glazbenu viziju, te je kazivao samo ono što ga je u biti činilo sretnim i zadovoljnim.

Učinio je sretnom svoju publiku, a kritika… e to je jedna sasvim druga priča.

U principu, svrha glazbe je da je osjetimo, a ne da je razumijemo; zato uvijek kad želimo govoriti o njoj s razumom – u stvari govorimo samo gluposti.

Odlaskom Davida O’Lista (gitara i vokal) iz grupe, nastavljaju kao trio u sastavu:

Brian „Blinky“ Davison (bubnjevi)
Lee Jackson (bas, vokal)
i gore spomenuti Emerson.

Kao istaknuti vođa, Emerson je grupu doveo do značajnog koncertnog sljedbeništva. Nepobitna činjenica je da su u nastupima uživo bili mnogo interesantniji nego u studiju, a što se u tom trenutku njihove karijere najbolje očitovalo u izvođenju skladbe Davea Brubecka, Blue Rondo A La Turk, koju su The Nice skratili u Rondo 69 i od koje je publici zastajao dah.

Veliku ulogu u tome odigrao je uporni Emerson, svojim bravuroznim sviranjem. Njegov Hammond je zasigurno bio instrument na kojemu je vršena takva tortura kakve se ni crkvena inkvizicija u svom najboljem izdanju ne bi posramila: on ga gura, baca, okreće, zabija noževe u njega, pali ga, a pritom njegove ruke nesvakidašnjom tehnikom lete preko tipki velikom brzinom, proizvodeći ponekad urlike i zvukove koje samo Hammond može proizvesti.

Emerson je zasluženo svrstan uz bok najvećih klavijaturista jazz i rock scene kao što su:

Brian Auger, Jimmy Smith, Rick Wakeman (Yes), Tony Banks (Genesis) i Richard Wright (Pink Floyd).

Svoju koncertnu kontroverzu uspješno su iskoristili kao dobar publicitet. U SAD ih je skladatelj Leonard Bernstein (autor West Side Story) spriječio da objave singl America zbog paljenja američke zastave, kao i zbog neukusnog ovitka istog singla, na kojem su bili John i Bobby Kennedy i Martin Luther King uzdignuti nad grupom djece.

Što im je to kritika prilično jednoglasno osporavala?

Kao prvo, nedostatak kvalitetnog vlastitog materijala, što je apsolutna istina, jer se nisu ustručavali od obrade nekih pjesama Boba Dylana ili Tima Hardina, a da velikane klasične glazbe i ne spominjemo. Odlaskom O’Lista također su izgubili na autorskoj kvaliteti.

Kao drugo (nakon odlaska Davida O’Lista ), užasan vokal Leeja Jacksona (ni prvi ni zadnji).

Kao treće, duge improvizacije, koje su se redovito znale protegnuti do u nedogled na svirkama uživo.

Ali zar to nije bila osobina i nekih poznatijih imena, kao što su The Cream ili pak Jimmy Hendrix?

To je ipak bila etapa rock glazbe kad su skoro svi na sceni željeli pokazati kako znaju svirati, pa su the Nice jednostavno slijedili trend, ali na sebi svojstven način.

A upravo je takav scenski nastup ostavio najviše traga u njihovoj karijeri: bili su prepoznati od strane auditorija kao originalna scenska atrakcija.

I što u takvom dizanju adrenalina ima loše, molim lijepo!?

A stranu otvara Dady Where Did I Come From s više pričanja nego pjevanja – ukratko, puka popuna minutaže.

Slijedi Little Arabella, sa simpatičnim jazz štimungom, pa svojevrsni mješanac tadašnjeg brit popa s natruhama klasičnog aranžmana – Happy Freuds, da bi završetak pripao već spomenutoj obradi himnične Karelia Suite Jana Sibeliusa

Cijela B strana pripala je J. S. Bachu i obradi njegovog Brandeburškog koncerta s tipičnom Nice atmosferom, solom na bubnjevima i raskošnim klavijaturskim i orkestralnim aranžmanom.

Dakle, tipičan Nice uradak sa svim svojim manama i vrlinama.

Dakle, što se The Nice tiče, situacija je potpuno polarizirana: ili ih volite ili ne.

Unatoč skoro unisonom negativnom stavu onovremene kritike, s vremenskim su odmakom ipak prepoznati kao jedna od prvih progresivnih formacija britanske glazbene scene.

Osobna karta albuma

{mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/09/18/the_nice_ars_longa_vita_brevis_front.jpg, images/SGrecenzije/2011/09/18/the_nice_ars_longa_vita_brevis_frontm.jpg, The Nice – Ars Longa Vita Brevis, Center}
Izvođač	The Nice
Naziv albuma	Ars Longa Vita Brevis
Izdavač	The Nice
Produkcija	Immediate
Datum objave	studeni 1968.
Snimano	1968.
Posebna napomena	Standardno izdanje s jednim diskom
Popis pjesama
A1 Daddy Where Did I Come From A2 Little Arabella A3 Happy Freuds A4 Intermezzo From The Karelia Suite A5 Don Edito El Gruva B1 Prelude B2 1st Movement Awakening B3 2nd Movement Realisation B4 3rd Movement Acceptance B5 4th Movement Denial B6 Coda-extension To The Big Note
Linkovi

2nd Movement – Realisation – Audio