U nedjelju, 6. rujna 1998. godine, u londonskom studiju Abbey Road se okupilo čudno društvo sredovječne (50+) gospode. Namjera koja ih je okupila bila je odsvirati nešto uživo i to emitirati putem, u to vrijeme još uvijek tehnološke novotarije – Interneta. Ako bi vam se većina spomenute gospode učinila nepoznatima, sigurno bi ste prepoznali barem jednog među njima – Davida Gilmoura, legendarnog gitarista još legendarnijih Pink Floyd. A možda biste skužili i Arthura Browna, jednog od čudnijih likova koji su se pojavili na sceni tijekom psihodeličnih 60ih godina prošlog stoljeća. Ostatak ekipe činili su članovi nešto manje poznatog vokalnoinstrumentalnog sastava koji je tih, psihodeličnih godina djelovao pod imenom The Pretty Things.
No, vratimo se na čas plemenitoj namjeri koja je okupila ovu gospodu. Naime, oni su odlučili obilježiti 30-godišnjicu najvažnijeg uratka svojega benda i u cijelosti odsvirati svoj album S.F.Sorrow koji je objavljen 1968. godine i koji je…pazite sad…prva ikada objavljena rock-opera. Dakle, ako vas ikad na nekom kvizu budu uvjeravali u to da su The Who napravili prvu rock-operu, slobodno se potucite s kvizmasterom. Njihov je Tommy, naime, kasnio punih šest mjeseci. No, Tommy je dobio i svoj film, a The Who su postali globalne rock zvijezde. Naši su junaci, pak, nastavili i do dan danas svirati s kraćim ili dužim pauzama, ali nikad se nisu približili slavi i novcima koje su ostvarili neki njihovi suvremenici. Sve je to lijepo objasnio Mark St. John* u nekoliko uvodnih rečenica koncerta koji je toga dana uslijedio u čuvenom Abbey Road studiju, i to možete vidjeti na jubitou ili, još bolje, poslušati na naknadno objavljenom live albumu Resurrection. No, svakako najprije preslušajte S.F.Sorrow u cijelosti. Zašto? Zato jer je riječ o briljantnom ostvarenju, možda i najboljem svjedoku psihodelične ere u britanskom rocku.
Priču o nastanku The Pretty Things moram započeti sa likovima za koje ste vjerojatno čuli – stanovitima Mickom Jaggerom i Keithom Richardsom. Ta dvojica su bili prijatelji još u osnovnoj školi, ali ih je život razdvojio, sve dok ih Richardsov kolega s faksa, Dick Taylor, nije opet spojio. Dick je u to vrijeme svirao s Mickom u bendu koji se zvao Little Boy Blue & The Blue Boys (Dinamovci od rođenja?), a s Keithom je pohađao umjetničku školu. Kada se Brian Jones udružio s Mickom i Keithom, Dick je napustio bend koji će postati The Rolling Stones i osnovao The Pretty Things.
U svojim počecima Pretties su svirali zapravo istu glazbu kao Stonesi, ali nešto žešću i siroviju. Njihov uspjeh na top listama bio je relativno skroman, a njihova prva dva albuma su patila od neujednačenosti. Treći album Emotions (1967.) predstavlja njihov zaokret prema psihodeliji – zvuku koji im je puno bolje „ležao“. Ambicije su porasle i bend je odlučio snimiti album kojim će ispričati priču o životu Sebastiana F. Sorrowa, običnog lika iz radničke klase koji je odslužio svoj dug domovini u Prvom svjetskom ratu, doživio ljubav, a potom i mnoge nesreće, te je nakon dugotrajnog „tripovanja“ po bespućima Svemira shvatio sav jad egzistencije.
Vjerojatno se slično osjećao i Dick Taylor koji je nedugo nakon S.F.Sorrow napustio bend, razočaran i bez iluzija da će ikada postići komercijalni uspjeh. No, bend je nastavio, izdao sasvim neloš album Parachutes (1970.) koji također nije zaradio bogznašto novaca, a potom se raspali, samo da bi se dvije godine kasnije ponovno okupili. Eto ih i dan danas, sviraju u relativnoj anonimnosti, vjerojatno iz čistog gušta.
Glazbeno, S.F.Sorrow je esencija svega što je u to vrijeme bilo uzbudljivo na britanskoj psihodeličnoj sceni. Našlo se tu sijaset tada vrlo popularnih instrumenata kao što su sitar i mellotron, uz pristojnu dozu istočnjačkog zvuka kojem su u to vrijeme pribjegavali i veliki Beatlesi, a bogme i Stonesi. Sasvim u skladu s trendovima, pjesme su miksane na način da bježe s jednog kanala na drugi koristeći tako novotariju stereo zvuka ne bi li pojačali psihodeličnost.
Album otvara odlična „S.F.Sorrow Is Born“, dinamična pjesmica sa sjajnim akustičnim rifom i vrlo diskretnom solažom. Slijedi ju odlična mješavina britanskog folka i istočnjačke melodije nazvana „Bracelets Of Fingers“ – prava psihodelična himna posvećena ljubavi. Rokerskija „She Says Good Morning“ podsjeća na nešto što bi napravili Beatlesi, uz malu dozu opakosti koja je tipična za Prettiese.
Slijedi promjena zvuka uz „Private Sorrow“. Naime naš je junak otišao u rat, pa ovdje možete ćuti vojničke frule i doboš – baš kao neki otkačeni „Yankee Doodle Dandy“.
U dramatičnoj „Balloon Burning“ Sebastianova ljubav stradava u padu balona u New Yorku (svi znamo što je ovdje bila inspiracija, ali ostaje pitanje jeli ovo djelovalo na Jimmyja Pagea), a „Death“ nam dočarava beskrajnu tugu našeg Sebastiana uz prikladno mračne zvuke mellotrona i udaraljki praćenih tužnim sitarom.
(Ne)srećom po Sebastiana, ukazuje se „Baron Saturday“, opaka verzija Beatlesova „Dr. Roberta“ koji Sebastiana otima iz carstva tuge i odvodi ga na „The Journey“ tijekom kojeg Sebastian posvuda vidi svoju preminulu dragu („I See You“) kroz „mračnu šumu svojeg uma“ i konačno upada u „Well Of Destiny“. Te su četiri povezane pjesme srž cijelog albuma i nemoguće ih je opisati riječima. Naime, ovo je prava psihodelija. Ne tako mahnito luda kao, recimo, ono što je izveo The Incredible String Band na svojem Hangman’s Beautiful Daughter, ali sasvim dovoljno „opićena“ da se zapitate koliko su ti ljudi tableta pojeli i kako je moguće da su ostali živi. Gitare cvile, udaraljke mahnitaju, a jedino što vas održava ne upadnete u spiralu ludila je višeglasno pjevanje benda, sve do instrumentala „Well Of Destiny“.
„Trust“ je najbolja pjesma na albumu. Dok ju slušate, možete proživjeti misli i osjećaje čovjeka koji se, unatoč svim nevoljama, „dočekao na noge“, ali je izgubio sve iluzije o sreći i vjeri u život. Takav, ogorčeni Sebastian, uvodi nas u možda i najvažniju pjesmu albuma. „Old Man Going“ je vjerojatno prva heavy metal pjesma ikad. Sve je tu, iako malo produkcijski ublaženo – žestoki rif, jako bubnjanje i osjećaj usuda. Dakle, Black Sabbath prije Black Sabbatha.
Na kraju, Sebastian se miri sa svojom usamljenošću u jedinoj baladi, akustičnoj „Loneliest Person“ koja je toliko bolna koliko je i smirujuća.
Kasnije, remasterirano CD izdanje donosi i dodatne četiri pjesme koje su zapravo singleovi koji su prethodili albumu i, same po sebi, nisu loše, dapače. Jednostavno nisu našle svoje mjesto na albumu koji nije mogao trajati duže od 45 minuta zbog tehničkih ograničenja.
Kad sam prvi put čuo S.F.Sorrow, ostao sam u šoku, pitajući se zašto se ovo ne uči u školama? U cjelini, ovo je sjajan trip pun glazbeno zanimljivih detalja, društvenog komentara i postmodernističkih, intimnih snatrenja. Kao takav, S.F.Sorrow je stvarno remekdjelo rock glazbe i stoji uz bok Sgt.Pepperu, Velvetovoj „banani“, Hendrixovom Are You Experienced? i Dark Side Of The Moon. Odgovorno vam tvrdim, u povijesti rock glazbe postoji možda 200-tinjak albuma koji se zasluženo kite nazivom „remekdjelo“, a ovo je definitivno jedan od tih.
Odmah ćete pitati: “Ako je riječ o tako važnom remekdjelu, kako se dogodilo da je praktički zaboravljeno?“. Odgovorit ću vam da su sve okolnosti koje su se događale u vrijeme snimanja albuma na neki čudan način išle protiv Prettiesa. Bend je bio dekintiran, a u studiju su se istovremeno snimali White Album i Saucerful Of Secrets, pa su morali dodatno plaćati drugi studio i producenta. A najgore od svega je bilo to što je EMI odlučio odgoditi izdavanje albuma u Americi, pa su tamo percipirani kao kradljivci koncepta, obzirom da je Tommy tamo izdan ranije. Kako su sami članovi benda kasnije rekli: „Da su pohvale kritike bile unovčive, bili bi milijunaši, ali…“.
Za kraj, moram se vratiti na početak. Ne znam koliko je Resurrection bio uspješan u namjeri da oživi uspomenu na S.F.Sorrow, ali činjenica je da se nova, internetska publika zainteresirala, pa je remastered verzija izdavana na CD-u u više navrata tijekom 2000-ih, a znala su se pojaviti i vinilna re-izdanja u ograničenoj naknadi.
Zato, ispravimo nepravdu koju je Prettiesima počinio EMI nikakvom marketinškom kampanjom i užasnom distribucijom ovog djela, pa odvojimo koji eurić za CD verziju koja se može pronaći po bolje opskrbljenim shopovima. Ja već jesam, a i opet ću, kad re-izdaju vinilnu verziju.
* Najpoznatiji po kratkotrajnoj ulozi gitarista grupe Kiss, a ovdje je u ulozi nekakvog managera i gostujućeg glazbenika.