Na Sziget festivala krenula samo samo s jednim ciljem i samo zbog jednog banda – The Script. Iako je sam festival obilježilo mnoštvo jačih imena poput Florence and the Machine i Kings of Leon, ukrcaviši se u vlak imala sam samo jedan sountrack u glavi.
Treći dan Szigeta, točnije 12.8. i dan kada su headlineri (jedni od) The Script također se proveo u sklopu mnoštva koncerata od kojih su dva zapaženija bila, već spomenuti The Script i alt-J. Neizbježno je za spomenuti slikanje pokraj ogromnog Sziget znaka, te kupnja majica (po ne tako pristupačnim cijenama) omiljenog benda kako bi iskazali vjernost.
Prije samog početka koncerata na glavnoj pozornici održan je zajednički party, odnosno „Flag party“ gdje su primjećene zastave mnoštva država; Irske, Novog Zelanda, Belgije, ali i Lijepe naše, koju smo slijedili te tako našli sunarodnjake i s njima ostali na partyju. Nakon zajedničkog mahanja zastavama, krenulo je uzbuđenje pred sam koncert. Vrijedi spomenuti da su prije Flag partyja na sceni bili The Horrors, koji nisu posebno primjećeni od strane publike, jer se do pozornice komotno moglo doć kroz, ne toliko puno ljudi koji su ih slušali.
Headlineri su okupirali pažnju publike svojom interaktivnošću i poznatim pjesmama čijih riječi nije nedostajalo u publici. S početkom u 19:30 h The Script se popeo na pozornicu te svojim pop rock irskim odaškom publiku podigao na noge i izazvao da pjevuši poznate hitove poput pjesama s prvog albuma “The Man Who Can’t Be Moved” i “Breakeven” sve do najnovijeg hita koji se ovih dana vrti po svim radio stanicama, “Superheroes”, dok nije manjkalo ni pjesama poput „For the First Time“, „We Cry“ kojom je irski band publiku izazvao na dvoboj lijeve i desne strane u natjecanju glasnica, izgovarajući riječ „cry“ što glasnije od suprotne strane, te „Hall of Fame“ koju je irski pjevač posvetio svima koji se bore s depresijom, koji su smatrani drugačijima, te onima koji se svakodnevno bore za sebe, istaknuvši da sve različitosti treba poštivati.
Danny O’Donoghue prštao je pozitivom te od publike tražio maksimalnu suradnju, samim svojim silaženjem među gomilu te ispijanjem piva. Irci su se potrudili dati sve od sebe kako bi publika na kraju koncerta ostala oduševljena, te na Dannyeve poklike dala organizatorima do znanje da žele bend na Szigetu i sljedeće godine. Nakon fantastične Irske trojke, spremni smo za sljedeći nastup, čije se ime orilo već po samom završetku The Scripta. Ljudi su se sve više gomilali kako bi zauzeli što bolju poziciju za sljedeći nastup, tu i tamo s isprikom nakon što bi nas odgurali s idealnog mjesta za pogled prema pozornici. S početkom u 21:30 h alt-J digao je publiku na noge svojim hipnotizirajućim zvukom, jedan od trenutno poznatijih britanskih bendova pozdravio je publiku pjesmom “Hunger of the Pine”, te kroz poznati niz pjesama držao gomilu budnom i spremnom za ispjevavanje singlova, poput “Taro”, “Every Other Freckle”,„Something Good“ i „Tessellate“, iako nisu bili s publikom u interakciji kao prethodno spomenuti Irci, vizualni efekti koji su se mijenjali ovisno o „beatu“ izvođenih pjesama hipnotizirali su publiku i održali ju budnom tokom čitavog koncerta.
Na samom kraju koncerta izvedena je jedna od poznatijih im pjesama „Breezeblocks“, kojom je publika oduševljeno prihvatila kraj koncerta nakon malo više od sat vremena. Iako kratkog trajanja, fantastična live izvedba britanskog benda samo nam je dala povod da ih još koji put poslušamo live i uživamo u datome.
Nakon što su drugi headlineri dana održali svoj koncert, ljudi su odlučili potražiti osvježenje u pivu te su se izgomilali iz publike prema obližnjim „šankovima“, iako osvježenja nije nedostajalo ni od strane organizacije – naime postavljene su bile cijevi s vodom koju bi tu i tamo pustili po uzavreloj gomili kako bi dobila tek dašak osvježenja u gužvi koju su stvorili na koncertima.
Srdačnost ljudi i uzbuđenje kada upoznaju nekog novog i stranog donosi samo pozitivnu energiju i želju da se otvari što više kontakata i poznanstava. To je Sziget festival.
Na kraju, glazba ipak je jedna religija koja spaja sve.