Neosporna je činjenica da je dobra glazba jedan od najboljih punitelja duhovnih baterija. No, ruku na srce, na spomen spojeva “rock bend i simfonijski orkestar” čovjeku se često digne kosa na glavi. Previše puta smo gledali te napuhane projekte gdje neki tribute sastav dovede orkestar samo da bi izgledali “važno”, dok orkestar u pozadini služi kao nepotrebni ukras koji jedva čuješ od gitarskih pojačala. A o ljetnim “spektaklima” za turiste da i ne govorim – tri gitarska akorda, malo jeftine patetike i ajmo doma.
Ali, ono što je 13. kolovoza servirao Queen Symphony Sensation u vinkuranskom kamenolomu Cave Romane nije bilo to.
Predispozicije za opaki koncert postavili su već dan ranije, iznenadnim flash mobom na pulskom Forumu. U Vinkuranu su VIP sjedeća mjesta bila unaprijed rasprodana, a parter se također lijepo ispunio.
Koncert je započeo malo iza 21 sat nastupom Mickeyja Callista. Britanski pjevač, koji je pozornost privukao na Britain’s Got Talent i pariškim flash mobom s milijunskim pregledima, izašao je na pozornicu s bendom i probio led izvedbom svojih autorskih pjesama. Već u tom uvodnom dijelu dogodilo se nekoliko tehničkih poteškoća sa zvukom, no Callisto je sa svojim stavom i glasom, koji bez pardoniranja puca u najviše lage, prebrodio početne probleme.
Nakon prvog bloka, pozornicu je preuzeo simfonijski orkestar Muzikon, mješoviti zbor te pjevač Ivan Ristanović. Time je i službeno započeo raskošni simfonijski dio kojim je beogradski Queen Sensation (nekadašnji Queen Real Tribute) obilježio velikih 20 godina djelovanja.
Queen nikada nije bio samo obični rock bend. U njihovim je pjesmama od prvog dana bilo mjesta za opernu dramu, velike scenske zamisli i složene aranžmane. Zato gudači i puhači ovdje nisu djelovali kao nešto što je naknadno dodano, nego su se prirodno uklopili u njihovu glazbu.
Pjevački falseti u Callistovim i Ristanovićevim izvedbama bili su impresivni, dok je light show pratio svaku promjenu ritma i naglašavao stijene iznad pozornice. Nenad Bojković na gitari i Radoš Ćapin na bubnjevima dobili su svoje solo točke u kojima su pokazali svu svoju virtuoznost. Jedini povremeni prazan hod i blagi pad tempa donijeli su izmjena dvojice frontmena te Ristanovićevo presvlačenje kostima, no ništa od toga nije umanjilo sveukupni moćan dojam.
Repertoar je bio besprijekorno složen. Tijekom „A Kind of Magic“, Ristanović je sišao u prvi red podignuti atmosferu. Zanimljiv trenutak bio je kad je, u najboljem stilu Freddieja Mercuryja, poveo publiku u call and response, a ona je vjerno ponavljala za njim. Redali su se hitovi „Bicycle Race“, „Under Pressure“ i „I Want It All“.
Dok su na dirljivoj „Love of My Life“ u mraku zasvijetlili mobiteli, pri izvedbi „Somebody to Love“ publika se ritmički pridružila na najnapetijem dijelu („I need somebody to love“). Na „Radio Ga Ga“ kamenolom je odzvanjao na prepoznatljivi refren. U „Who Wants to Live Forever“ i „The Show Must Go On“ posebno je došla do izražaja njihova sposobnost da iznesu Queenove velike, dramatične završnice.
Dva su se trenutka posebno izdvojila. „Barcelona“ s Jovanom Čurović bila je umjetnički vrhunac večeri. Kad je zapjevala uz Ristanovića i orkestar, kamene litice Cave Romane odjednom su zvučale kao pozornica stvorena za operu. Publika je izvedbu nagradila ovacijama. U „Bohemian Rhapsody“ pjevalo se iz svega glasa, a ruke su se dizale visoko iznad glava.
Za bis su ostavili najjače adute, „We Will Rock You“, „Friends Will Be Friends“ i „We Are the Champions“ u kojoj su se na pozornici spojila oba „Freddieja“.
Nakon dva sata čistog užitka, bend se oprostio uz glasno: „Thank you so much, Pula! God bless you!“.
Ovo nije bilo odrađivanje ljetne gaže za prolaznike. Rock i orkestar ovdje su stvarno imali razlog biti zajedno, a Queenove pjesme još su jednom pokazale zašto ih nije lako potrošiti.
Nakon dvadeset godina, Queen Sensation i dalje znaju što rade – i, što je još važnije, znaju zašto to rade. Tko god je te večeri bio u Vinkuranu, dobio je upravo ono zbog čega se na ovakav koncert dolazi — čistu strast, vrhunsku svirku i spektakl koji potvrđuje da prava priča s vremenom ne gubi svoju snagu, nego samo dobiva na težini.
