The Sound – Jeopardy: taktovi tjeskobe
Postoje albumi koji slavu steknu instantno, a i oni koji kroz duži period i više generacija zadobe status koji zaslužuju. Jeopardy, debitantski album britanskog benda The Sound, pripada upravo drugoj skupini. Objavljen 1980. godine, stigao je u trenutku kada su post-punk i new wave već iznjedrili bendove poput Joy Divisiona, Curea, Wirea, Magazinea i čitave plejade goth bendova.
Već od prvih taktova I Can’t Escape Myself postaje jasno kako je riječ o snažnom i upečatljivom albumu. Jeopardy nije djelo koje koje impresionira na prvu, potpuno je lišeno pretencioznosti i grandioznosti. Njegova snaga leži upravo u inovativnosti. Pjesme su introspektivni relikt Adriana Borlanda, a album, čak i danas zvuči nevjerojatno svježe.
Središnja figura benda, Adrian Borland, već se na ovom albumu pokazuje kao autor i izvođač iznimne emocionalne snage. Njegovom glasu nećemo pripisivati velike epitete; on naprosto pjeva i u prostoru zvuka oslikava interni emotivni svijet. Upravo zato Jeopardy i danas zvuči tako uvjerljivo.
Glazbeno gledano, The Sound su na ovom albumu pronašli gotovo idealan balans između post-punk oštrine i melodičnosti koja pjesme čini pamtljivima. Gitare su nervozne, ritam-sekcija čvrsta i pokretna, a aranžmani dovoljno prozračni, ali i dovoljno napeti da nijednog trenutka ne popuste. Taj spoj daje albumu poseban karakter: istodobno zvuči mračno i energično.
Pjesme poput I Can’t Escape Myself, Heartland i Missiles odavno su prerasle granice žanra i ušle u kolektivno pamćenje obožavatelja alternativne muzike. U njima se savršeno čuje ono po čemu je Jeopardy toliko upečatljiv — njegove slabosti postaju njegovo pogonsko gorivo. The Sound nisu gradili veličinu na distanci, nego na otvorenosti. Upravo je zato njihova glazba toliko direktna.
Ono što dodatno fascinira jest koliko album, unatoč godinama, nije izgubio na snazi. Naprotiv, Jeopardy danas možda zvuči i jasnije nego što je zvučao u trenutku izlaska. U vremenu u kojem se autentičnost svodi na repetetivne i predvidive objave na društvenim mrežama i hinjenu emocionalnost ovaj album postaje iskrenim reprezentatom sirove osjećajnosti i benda koji dobro zna što želi reći.
Možda The Sound nikada nisu dobili širu slavu kakvu su zaslužili, ali njihovi albumi su i dalje jedan od obaveznih dijelova svake hipsterske fonoteke. Ovo nije samo važan album jednog žanra ni jedna od boljih ploča ranih osamdesetih. Ovaj album je i poziv upomoć koji nikad nije zvučao bolje.