Baš nešto švrljam po poprock.hr, i naletim na članak o koncertima U2 u Zagrebu koji su se dogodili 9. i 10. kolovoza 2009. godine…i sjetim se nečega što bih mogao napisati za brojnu publiku koja jedva čeka moj slijedeći esejčić.
Dan nakon što sam pohodio drugi od ta dva koncerta, koji su u tom trenutku bili „greatest show on Earth“, imao sam veliku čast nazočiti valjda „najmanjem šou na Zemlji“, koncertu portlandskih pankera The Thermals u KSET-u, koji su u to vrijeme promovirali svoj novi, četvrti album Now We Can See, prvi nakon velikog hita The Body, The Blood, The Machine (TBTBTM) iz 2006. Naravno da je ovo “velikog hita” zapravo mala šala jer su The Thermals uvijek bili (i ostali) pomalo opskuran bend.
Džabe bilo stejdža od 360 stupnjeva i milijardu dolara, džabe bilo sto tona efekata i opreme…ovo što se dogodilo u KSETu bilo je milijun puta uvjerljivije, neposrednije, iskrenije i, na koncu, zabavnije. Thermalsi su otprašili svoj „best of“ set s lakoćom, intenzivno i iskreno, na radost svih 200-tinjak fanova koji su odskakutali taj sat i pol s rukama u zraku. Kostur tog koncerta činilo je 5 pjesama s TBTBTM, sve odredom sjajne stvari. No, nismo ovdje da pišemo o koncertima, jelda?
Dakle, TBTBTM je jedan od rijetkih konceptualnih punk albuma, a donosi nam distopijsku priču o dvoje zaljubljenih omladinaca koji bježe od vlasti radikalne desnice. U to vrijeme (2006.), podijeljenost američkog društva još nije bila tako drastično izražena i vidljiva kao što je to slučaj danas, pa se iz današnje perspektive, ovaj album može činiti kao „mesijanski“. Doduše, valja primijetiti da je Margaret Atwood svoju, odnosno Sluškinjinu priču, napisala još 1985. godine, pa ne znam koliko je ovo revolucionarno pronicljiva ploča*1. No, bez obzira na to jesu li Thermalsi čitali ovo djelo ili ne i jesu li bili njime inspirirani, album je zanimljiv jer je nevjerojatno izravan, uz neizbježnu, ogromnu količinu ironije.
Pazite kojim tekstom album počinje:
God reached his hand down from the sky
He flooded the land and he set it afire
He said “Fear me again, know I’m your father
Remember that no-one can breathe underwater”
A kaže i ovo:
So let’s go, move it
Yeah, You need to let go, move it
Yeah, we’re more equal
We’ll move you people off the planet
Cause goddamn we need the fuel
A na vrhuncu ludila i ovo:
Lord we’ll take ’em two by two
We’ll lead ’em through the pouring rain
We’ll lead ’em to the gas chamber
Dakle, kupili ste ploču, a dobili ste film.
A taj je film ispričan u 10 kratkih, bombastičnih pjesama koje se mogu podijeliti u dva dijela – jedan je pisan iz perspektive onih koje bježe, a drugi iz perspektive progonitelja. Od tih 10 bombi, jedna je nešto „lakša“ – ne bih ju baš nazvao laganicom – nekakva mid-tempo pjesmica s krasnom melodijom i solom na basu, nazvana „Test Pattern“ koja vam može poslužiti da preko nje „otključate“ album, a i dokazuje da ova dva dečka i jedna curka znaju napraviti i nešto što nije „puko pankersko prangijanje“.
No i to „prangijanje“ kod Thermalsa nije „hardkorovski“ lišeno melodije, dapače. Njihov je punk melodiozan, pjevan i na neki morbidan način, veseo. Rifovi su im jednostavni i čvrsti, a produkcija koja je bitno bolja negoli na njihovim ranijim lo-fi uradcima, savršeno pristaje ovoj priči. Kad ih slušate u pjesmama u kojima nastupaju iz uloge desničarske vlasti („Here’s Your Future“, „I Might Need You To Kill“, „Back To The Sea“), imate osjećaj da vidite figure u tamnim, opeglanim, hitlerjugendovskim uniformama.
Ovdje se moram prisjetiti jedne anegdotice. Koncert Thermalsa sam pohodio s drugovima Matkom i Gogom. Obojica su u to vrijeme pisala o glazbi (i ponečem drugom) za sjajan magazin Plan B koji je izlazio manje-više neredovito (ako se dobro sjećam) i zamro nakon 20-ak izdanja. Sjećam se da je Matko radio neki dopisni intervju s frontmanom Hutchem Harrisom, i da sam nabacio ideju da ga pita imaju li namjeru reizdati svoj sjajni debi album More Parts Per Million u malo boljoj produkciji. Naime, taj je album, za razliku od prilično ispeglanog TBTBTM bio tako loše tehnički produciran da je jedva slušljiv. Upitan o tome, Hutch je odvratio nešto kao: „Koji ti je k***, pa Lo-Fi je sad ‘in’! Ostavi se glupih savjeta!“. Toliko o mojoj predisponiranosti za ulogu rock producenta.Sve u svemu, The Boy, The Sound, The Machine je sjajan komadić punk nasljeđa iz nultih godina ovoga tisućljeća koje se, nažalost po nas, pokazuje kao ostvarenje nekih noćnih mora koje je album slikovito dočarao. Thermalsi su nakon njega izbacili još četiri dugosvirajuća uratka, na kojima su nešto omekšali svoj stavove (ne i zvuk) i, uglavnom se manuli politike. Svoj glazbeni put su završili 2016. albumom prikladno nazvanim We Disappear. Iza sebe su ostavili dovoljno materijala da vas zabave na duži period. Uživajte upoznavajući se s njihovim djelom!
(Sub Pop, 21.8.2006.)
- Album American Idiot grupe Green Day je izašao 2004., ali na njemu se američka politika kritizira zbog rata u Iraku i, općenito, „zveckanja oružjem“. ↩︎