Za mnoge je broj četiri magičan broj. Četiri godišnja doba, četiri strane svijeta, četiri elementa: zemlja (kao znak za melankolični temperament), voda (flegmatični), zrak (sangvinički) i vatra kao simbol koleričnog temperamenta. U ovo nabrajanje mogli bismo ubaciti i pojam Quadrophenia koji će zasigurno čitateljima nagovijestiti o kome je u nastavku priče riječ.
Mogu li se ova obilježja primijeniti na naše aktere? Pojedinačno donekle, ali kao grupa bili su na sceni apsolutno samo nepatvorena, iskonska vatra u najboljem smislu tog obilježja.
Dakle, The Who – jedna od rijetkih grupa koje su ostavile neizbrisiv trag svojim nepatvorenim, destruktivnim scenskim nastupima, jedna od onih koje su pomogle pri pretvaranju pop–rock glazbe u onu njezinu iskonsku srž – a to je: oštrina, silovitost, beskompromisnost kako lirike tako i svirke. Između ostalog, ostali su poznati kao predvodnici britanske subkulture poznatije pod nazivom Mods.
Isti su bili u stalnim (često i fizičkim) sukobima s tadašnjim Rockersima pa je njihova otvorena agresivnost našla adekvatan pandan u destruktivnim elementima koji su bili nezaobilazan događaj na skoro svakom scenskom nastupu. Razbijene gitare i razbacani kompleti bubnjeva samo su predstavljali djelić svakog nastupa u živo, simbolizirajući nezadovoljstvo i frustracije Modsa.
Svoj dandanas prepoznatljiv trag ostavili su i u grafičkom dizajnu, jer je prva asocijacija na poznate plavo-bijelo-crvene krugove (inače oznaka britanskih zračnih snaga u II. svjetskom ratu) nedvojbeno vezana uz njih.
Kao kod većine grupa tog razdoblja, utjecaj R & B-a bio je očit, da bi promptno prešao u sve više rastući trend hard-rock-blues.
Začetnici i predvodnici cijele jedne generacije, svojom su evergreen arhetipskom skladbom My Generation promovirali sebe u jednu od najartikuliranijih engleskih rock zvijezda. Album istog imena predstavljao je, u biti očajnički zvuk mlade rock grupe pomalo zbunjene svojim identitetom i već tada nemilosrdno iskorištavane od rock industrije, ali je nedvojbeno pokazao svu njihovu neustrašivu energiju i sposobnost. U svim njihovim kasnijim live nastupima, My Generation je činila čvrstu okosnicu koncerta.
Rijetke su skladbe koje generacijama predstavljaju preduvjet ili okidač za početak nezaboravne zabave.
Poznati glazbeni magazin Rolling Stone ih je zajedno sa Beatlesima i Rolling Stonesima predstavio kao sveto trojstvo britanske glazbene scene.
Dakle, tko su dovraga bili ti momci?
Roger Daltrey – vokal
John Entwistle – bas
Keith Moon – bubnjevi (ili ono što bi ostalo od njih)
Peter Townshend – gitara
Gotovo sam siguran da je poznati lik iz Muppet Showa, tzv. Animal, bio koncipiran po manijakalnom, uvijek napaljenom Keithu Moonu.
Etablirani kao jedna od vodećih koncertnih atrakcija s obje strane Atlantika, svojih zvjezdanih pet minuta dodatne slave osigurali su nastupom na legendarnom Woodstocku (1969. godine).
Prije izlaska albuma koji je predmet recenzije, izdali su jednu od prvih, svima poznatih rock opera – Tommy.
Taj jedinstveni projekt, koji je kasnije nastavio živjeti vlastitim životom (kazalište, film) ostao je jedan od monolita rock scene, a među ostalim materijalom iznjedrio je i nezaboravnu, jedinstvenu skladbu Pinball Wizard, sa – po mom skromnom mišljenju – jednim od najupečatljivih riffova svih vremena. Naprosto i dandanas mogu zamisliti čuveni Townshendov zamah rukom i čuti svu silinu i snagu njegovog akorda i sola.
Dakle, bilo je teško nastaviti nakon Tommyja, pa je zato Live At Leeds strateški popunio nastavak u njihovoj karijeri. Bilo je i razmišljanja kako je ovaj album bio svojevrsni alibi za zastoj u kreativnosti Petera Townshenda kao glavnog kompozitora u grupi.
Unatoč svemu ovaj album je zasigurno jedan od najboljih live albuma svih vremena i nedvojbeno jedan od najbriljantnijih trenutaka u njihovoj karijeri.
Snimljen je za Valentinovo 1970. godine na koncertu koji je trajao više od dva sata i na kojem su odsvirali skoro čitavog Tommyja, kao i većinu svojih hitova, a pokazao se kao jedinstveni trenutak njihova trenutnog raspoloženja za prvoklasnu svirku.
Neobuzdani, moćni trio glazbenika stvorio je paklenu pozadinu za Rogerov vokal: Johnov bas koji je urnebesno nosio melodije, Keithovi kotrljajući i gromovito neobuzdani bubnjevi i Peterova gitara s pionirskim feedbackovima i razarajućim dinamičnim riffovima, s inovativnim i nadasve emocionalnim solima – stvorena je atmosfera „pakla“ pozitivnog naboja i nadasve prvoklasne zabave. Ukratko rečeno, predstavljao je najviši domet kojeg je rock tog vremena mogao dostići.
Poslušajte samo produženu verziju My Generation (14:27) s Peterovim antologijskim solima, pravi kaleidoskop njegovih akorda i rifova, ili nabrijanu Summertime Blues (3:22), ili pak kotrljajuću Magic Bus (7:30) sa, za scenski nastup savršeno pogođenim solom na usnoj harmonici, koji uvijek daje dodatnu dimenziju i tenziju nastupima u živo, pa nikakva daljnja obrazloženja vam neće biti potrebna.
Ovo je u svakom slučaju bio prvenstveno njihov trenutak, nedvojbeno je da su dali sve od sebe i za sebe kao i za publiku. Eh, da je bilo biti tamo u pravom trenutku na pravom mjestu!
Originalni album iz 1970 sadržavao je osim gore navedenih još: Young Man Blues, Substitute i urnebesnu Shakin’ All Over.
Izdanje iz 1995 godine imalo je još dodatne:
Heaven And Hell
I Can’ t Explain
Fortune Teller
Tatoo
Happy Jack
I’m A Boy
A Quick One, While He’s Gone
treće luksuzno izdanje iz 2001. sadržavalo skoro cijelog Tommya, a posljednje iz 2010. godine čak 4 diska.
U nauci, ideje imaju apsolutnu i neovisnu vrijednost, u umjetnosti – dakle i u glazbi, one vrijede samo po talentu autora koji ih iznosi na svijet. Za grupu The Who sasvim sigurno možemo kazati kako talenta, pa i genijalnosti, nepatvorenosti i jedinstvenosti sasvim sigurno ne nedostaje!!
Kako nisam imao prilike slušati ih na koncertu u vrijeme njihovog najzrelijeg razdoblja, učinilo mi se izrazitom privilegijom čuti ih nekih 30-tak godina kasnije.
Dakle The Who u Veronskoj areni, lipanj 2007. godine. Svakako najbizarniji, najčudniji i najluđi koncert na kojem sam bio. Sama činjenica da je vlasnik jedne naše poznate turističke agencije specijalizirane za slične događaje organizirao put za nas četvoro ide u prilog toj tvrdnji.
U Veroni nas je cijelog božjeg dana peklo sunce, da bi se pred koncert počelo opasno oblačiti. Olujni oblaci pustili su na miru predgrupu Rose Hill Drive: mladi, glazbeno kompetentni trio negdje na tragu Rory Galaghera i njegovih The Taste.
A onda dugo očekivani trenutak u veličanstvenom ambijentu arene – otvaranje sa I Can’t Explain, The Seeker, Substitute, Who Are You i tada – kad se poslovično vesela talijanska publika počela dobrano zagrijavati, skandirajući U, U, U (H se negdje izgubio) – biblijski prolom oblaka sa munjama koje su nagovještavale pravi Armagedon.
Prekid koncerta bio je sasvim logičan, nitko nije očekivao nastavak. Međutim, ljetna nevera je brzo prošla i na opće zadovoljstvo prisutnih nastavak je uslijedio vrlo brzo.
A onda pravi šok!!
Prilikom izvođenja jedine laganice, Behind Blue Eyes, Rogeru je naprosto PUKAO glas.
Kao da ih ništa nije moglo zaustaviti, nastavili su dalje sa promuklim i oslabljenim Rogerovim vokalom, dok je u nekim pjesmama glavni vokal preuzeo Peter.
Nastavljaju sa Baba O’ Riley, Magic Bus, Pinball Wizard, My Generation i na samom kraju bez odsviranog uobičajenog bisa – uslijedila je duga verzija Won’t Get Fooled Again.
Unatoč svim nevoljama ovo je bio nezaboravan koncert, iako nije bilo lomljenja gitara i bacanja bubnjeva u publiku (bubnjeve je inače odsvirao „glavom i bradom“ Zak Starkey – sin Ringo Stara), unatoč neprepoznatljivom Rogerovom vokalu, magija koju su stvorili bila je stvarna i nezaboravna.
Peter je briljirao u Pinball Wizard svojim poznatim zamahom ruke po akordima, zvuk je bio kao prije 30-tak godina, uostalom kao i atmosfera koju su svi prisutni imali čast dijeliti i trajno je se sjećati.
Usporediti the Who iz 1970. sa the Who iz 2007. u biti nema pravog smisla. Nedvojbeno su stariji, manje ludi i neobuzdani što je i primjereno godinama, ali i dalje isporučuju tako dobru atmosferu i prvoklasni zvučni događaj koji ih je zasluženo svrstao u sam vrh britanskog, odnosno svjetskog rocka.
Osobna karta albuma
| {mosthumbviewer: images/SGrecenzije/2011/09/10/who_live_at_leeds.jpg, images/SGrecenzije/2011/09/10/who_live_at_leedsm.jpg, The Who – Live at Leeds, Center} | ||
| Izvođač | The Who |
|
| Naziv albuma | Live At Leeds |
|
| Izdavač | Decca/MCA | |
| Produkcija | Jon Astley, Kit Lambert i The Who | |
| Datum objave | 16. 5. 1970. |
|
| Snimano | 14. 2. 1970. University of Leeds, Leeds, West Riding of Yorkshire, England, United Kingdom |
|
| Posebna napomena | Standardno izdanje s jednim diskom | |
Popis pjesama
|
||
| 1. Young Man Blues 2. Substitute 3. Summertime Blues 4. Shakin’ All Over 5. My Generation 6. Magic Bus |
||
| Linkovi | ||
     TheWho.com |
||
Young Man Blues – Audio |
||
{youtube}9g30nwCpyaA{/youtube}