Godina je 1967. i skupini mladića koja je odlučila rasformirati svoj neuspješni bend, palo je na pamet napraviti još jednu ploču, onako, kao što se društvo gostionici odluči popiti još jednu „putnu“. Dečki su bukirali Abbey Road studio (postoji li neki važan britanski rock album koji nije tu snimljen?) i proveli u njemu ljeto, snimajući taj svoj „labuđi pjev“. U vrijeme kad je Odessey And Oracle ugledao svjetlo dana, The Zombies su već bili bivši, a u tom času su zasigurno mislili da su povukli dobar potez jer se album nije baš prodavao, kao ni njegov prethodnik Begin Here. Međutim, Al Kooper, utjecajni američki glazbenik i producent, je uvjerio Columbia Records da krajem 1968. izda album u SAD, pa su Zombiji ostvarili nekakav post mortem uspjeh (baš u skladu s imenom benda), kada je singlica „Time Of The Season“ dospjela na 3. mjesto Billboardove ljestvice. Kako se bend već raspao, pojavilo se nekoliko lažnih verzija The Zombies koji su odradili američke turneje, a zanimljivo je da je u jednom od tih fejk bendova bubnjao Frank Beard, kasnije član ZZ Top.
I kako to kod ovakvih priča uvijek biva, publika i kritika su otkrili album dvadesetak godina kasnije, pa se i bend (u nešto izmijenjenoj postavi) ponovno oformio, i evo ih, sviraju i dan danas. Album je doživio ogroman broj reizdanja na različitim medijima, a ove godine je ponovno izdan na vinilu, u mono („remastered“) i stereo verziji, pa sam konačno uspio naručiti jedan primjerak za svoju (malu ali probranu) kolekciju.
Odessey And Oracle se danas smatra klasičnim albumom i vrhuncem britanskog psihodeličnog popa, potpuno ravnopravnim uratkom s, recimo, Ogdens’ Nut Gone Flake grupe Small Faces. Da se odmah razumijemo, The Zombies nisu bili neki super inovativni bend kao Bitlsi ili Kinksi, a nisu bili ni neki izrazito dobri muzičari kao, štajaznam, Cream ili Yardbirds. Međutim, sa Odessey And Oracle su uspjeli pogoditi upravo onaj „sweet spot“ u kojem se križaju odlične pop pjesme i „pristojna“ doza psihodelije. I to baš one šarmantne psihodelije kakvu su nam plasirali The Beach Boys i The Beatles u svojim najboljim trenucima.
Već prvi pogled na omot vam otkriva da se unutra krije nešto veselo i šareno, a bogme, zapazit ćete i grešku u naslovu. Naime, cimer basista Terryja Whitea koji je radio dizajn je (možda pod utjecajem kakvog psihodelika) krivo sročio riječ „odyssey“, a bend je naknadno odlučio da nema potrebe mijenjati dizajn, pa tako ni naslov. Naravno, ono što je najbitnije kod glazbenih albuma je svakako sadržaj, a on nam donosi 12 odličnih pop pjesmica začinjenih kojekakvim zvukovima koji su, uz standardni rock instrumentarij, u to vrijeme bili popularni – čembalo, violine i violončela, električni klavir i orgulje – a kao važno pomagalo korišten je melotron jer bend jednostavno nije imao novaca za pun set studijskih glazbenika. Legenda kaže da je korišten upravo onaj isti uređaj koji je zaostao u studiju kad su iz njega izašli dečki koji su upravo dovršili stanoviti uradak poznat kao Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Kako je frontmen benda, Rod Argent, zapravo klavijaturist, jasno je i da su sve vrste klavijatura prominentne u zvuku, pa pjesme nerijetko počinju klavirskim uvodom.
Tako se i album otvara sjajnim uvodom na čembalu (ili nečem što približno tako zvuči) koji se pretvara u sjajnu pjesmu nazvanu „Care Of Cell 44“, a ona govori o iščekivanju voljene osobe koja baš taj dan izlazi iz zatvora. I odmah vam je jasno da, usprkos relativno „normalnoj“ pjesmi, nešto baš i nije kako bi to očekivao prosječni građanin. Slijedi ju odlična baroque-pop kompozicija nazvana „A Rose For Emily“. Ima bit da je ime Emily bilo strašno popularno jer su u otprilike isto vrijeme Pink Floyd (trebam li napomenuti da su se i oni u to vrijeme motali po Abbey Road?) izbacili svoj drugi single „See Emily Play“, koja je, unatoč istom imenu u naslovu i ponekoj sličnosti u onom „baroque“ dijelu, bitno eksperimentalnija pjesma i ne može biti riječi o nekakvom kopiranju. Međutim, već za slijedeću „Maybe After He’s Gone“ učini vam se da ste tu progresiju akorda već negdje čuli jer je uvodom vrlo slična „Babe I’m Gonna Leave You“ koju su dvije godine kasnije snimili Led Zeppelin. No, ovo nije nikakva bluzerska balada, već sjajna pop pjesmica sa veselim refrenom koja nam govori o nadanjima dečka da će mu se djevojka vratiti kad njen trenutni momak ode.
Ostatak albuma prolazi uglavnom u sličnom tonu uz lijepe, nostalgične pjesme koje su sjajno osmišljene i interpretirane, a slave mladost i zaljubljenost na svakom koraku. Moram istaknuti prekrasnu „Hung Upon A Dream“ u kojoj me doslovno jedna nota naprosto „izula iz cipela“, te završnu „Time Of The Season“ koja je objektivno jedna od najboljih 100 pjesama ikada napisanih i potpuno je drugačija od ostatka albuma jer nas odvodi u neke soul/R&B vode, pa nije nikakvo čudo da ju je „sempliralo“ nekoliko hip hop i rap izvođača.
No, unatoč visokoj vrijednosti pojedinih skladbi, Odessey And Oracle primarno treba gledati kao sjajnu cjelinu – odlično izbalansiran album koji nam daje savršen uvid u jedno izrazito bitno umjetničko razdoblje. Naime, pop glazba nakon druge polovine 60ih je bila korjenito drugačija, a utjecaj tog doba osjeća se i danas. A za to nisu zaslužni samo The Beatles i The Beach Boys, već i hrpa drugih, među čijim djelima Odessey And Oracle zaslužuje počasno mjesto.
(Big Beat Records, 19.4.1968.)
