Bjelovarski progresivni rock trio Them Moose Rush već godinama gradi prepoznatljiv glazbeni identitet koji prkosi žanrovskim granicama. Njihov zvuk spaja progresivni rock, psihodeliju, stoner i alternativni rock, a karakteriziraju ga nepredvidivi ritmovi, kompleksni aranžmani i energični nastupi. Iako ih se često svrstava među tehnički zahtjevnije domaće bendove, članovi Them Moose Rusha svoju glazbu doživljavaju kao prirodan izraz kreativnosti, a ne kao demonstraciju sviračke virtuoznosti.
Nakon hvaljenog albuma „Zepaxia“, kojim su dodatno proširili vlastite glazbene horizonte, bend već priprema novo studijsko izdanje. U međuvremenu nastavljaju s koncertnim aktivnostima, a večeras nastupaju u zagrebačkom Vintage Industrial Baru zajedno sa Stonebrideom. Tim povodom za PopRock.hr razgovarali smo s Nikolom Runjevcem, koji nam je otkrio kako nastaju njihove pjesme, zašto im žanrovska neopterećenost ponekad otežava dolazak do šire publike, što misle o umjetnoj inteligenciji u glazbi te što možemo očekivati od njihova petog albuma.
Them Moose Rush tijekom godina razvio je vrlo specifičan zvuk u kojem se isprepliću progresivni rock, psihodelija, stoner i alternativni rock. Kako je nastajao taj glazbeni identitet i koliko su na njega utjecali različiti glazbeni ukusi trojice članova?
Odrasli smo na Nirvani i Peppersima. Kroz to smo Branimir i ja naučili svirati. Nekim čudom iz toga se izrodila želja za nepravilnim ritmovima, a kroz vlastito otkrivanje da tako želimo svirati počeli smo otkrivati razne bisere.
Vaš album „Zepaxia“ pokazao je veliku sklonost eksperimentiranju s ritmovima, aranžmanima i produkcijom. Kako danas gledate na taj album i smatrate li ga dosad najpotpunijim prikazom onoga što Them Moose Rush predstavlja?
„Zepaxia“ nam je definitivno najreprezentativnije i najšarenije izdanje po pitanju toga što sve TMR može biti. Trebalo je imati poprilična muda izbaciti 16 pjesama u današnje doba brzog dopamina i kratke pažnje. „Old Bones“, „Cake Crisis Resolved“, „Drnduša“, „Sundog Sunburn“, „Acid Hesitation“… Definitivno s tog albuma najviše toga sviramo uživo.
Vaše pjesme često imaju neočekivane prijelaze i složene instrumentalne strukture. Kako izgleda proces skladanja? Nastaju li takvi aranžmani spontano tijekom zajedničkih proba ili iza njih stoji mnogo planiranja, analiziranja i rada na detaljima?
Mi smo to, iskreno, prestali primjećivati. Postalo nam je to default, naš prirodni refleks i stil. Nekako smo uvijek stremili tome da bude groovy i da uopće ne ideš za time da je tu nešto složeno u pozadini, ali kad se ideš toga primiti kao muzičar, tek onda shvatiš da nije baš banalno. Zato nam i jesu najveći fanovi muzičari. Aranžmani najčešće nastaju spontano, jammanjem, ali je ponekad potreban whiteboard da „ukrotimo“ i zakucamo trajanja, prijelaze, usporavanja i slično.
Kao trojac imate vrlo specifičnu međusobnu dinamiku. Koliko vam takva postava daje slobode, a koliko vas ograničava u realizaciji glazbenih ideja? Jeste li ikada razmišljali o proširenju benda dodatnim glazbenikom?
Iskreno, kad vidimo kroz što drugi bendovi prolaze logistički, sve više cijenimo što nas je samo troje. Nema ograničenja u realizaciji jer se nikad nismo ni navikli stvarati uz dodatne instrumente, a Branimir i ja nadomještamo to velikim pedalboardovima. Probali smo s klavijaturama, ali nije dugoročno funkcioniralo i jednostavno je već izgrađena čvrsta percepcija TMR-a kao trija.
Vaša glazba istodobno je tehnički zahtjevna i vrlo energična. Kako pronalazite ravnotežu između sviračke kompleksnosti i potrebe da pjesma ima emociju, groove i neposrednu komunikaciju sa slušateljem?
Ne vidimo našu glazbu kao pretjerano tehnički zahtjevnu. Šteta je što se to uopće tako percipira i što je to eventualno prekompleksno za slušatelja. S druge strane, cijenimo želju da glazba bude nešto što opušta ili se emotivno doživljava, a ne nešto što moraš aktivno percipirati ili o tome razmišljati. Mislim da TMR ima dovoljno pjesama na cijelom tom spektru i da je ta širina i naša snaga.
Koliko su vam važni improvizacija i spontanost tijekom koncerata? Događa li se da pojedine pjesme uživo dobiju potpuno drukčiji oblik od studijskih verzija?
Da, posebno kod solaža. Volim uvijek isprobati neki novi pristup. Neke naše starije pjesme poprilično razmrdamo u želji da nam i dalje budu zabavne za odsvirati.
Na domaćoj sceni relativno je malo bendova koji se bave ovakvim spojem progresivnog i psihodeličnog rocka. Osjećate li se dijelom određene glazbene zajednice ili vam je upravo žanrovska neopterećenost omogućila da pronađete vlastitu publiku?
Pa pitanje je što je to prog rock – naše prosječno trajanje pjesama je oko 3,5 minuta… Valjda je šašavost, promjene i nepravilan ritam najlakše staviti u domenu „progresivnog“. Smatramo da nam žanrovska fluidnost zapravo smeta da nađemo veću publiku jer čini se kao da su stoner, metal, pop i punk publika brojnije – svaka u svom kalupu, a ljudima više paše ta „sigurnost“.
U Vintage Industrial Baru nastupate sa Stonebrideom, bendom koji je na sceni više od dvadeset godina. Koliko ste upoznati s njihovom diskografijom i vidite li poveznice između njihova i vašeg pristupa glazbi?
Nismo puno svirali skupa i veselimo se upoznati ih i otkriti više o njima.
Kako gledate na današnji način konzumiranja glazbe, u kojem dominiraju kratki formati, algoritmi i pojedinačni singlovi? Je li bendu koji stvara slojevite i kompleksne pjesme danas teže pridobiti pažnju publike nego prije desetak godina?
Definitivno je teže, i zbog hiperprodukcije i zbog pojave AI-ja u glazbi. Smatramo da bi trebalo potpuno zabraniti komercijalizaciju glazbe koja je kreirana u potpunosti ili uz pomoć AI-ja. S druge strane, u moru sličnih bendova, stilova, matrica i AI-ja, mislimo da je ljudima baš osvježavajuće čuti nešto odsvirano, svježe, neobično.
U kojem se smjeru Them Moose Rush želi razvijati nakon „Zepaxije“? Radite li već na novom materijalu i postoje li glazbene ideje koje dosad niste uspjeli realizirati, a koje biste voljeli istražiti na sljedećem izdanju?
Radimo na petom albumu, koji je već snimljen i sad smo u procesu snimanja spotova za singlove. Glazbeno, čini se da se ukrotio broj BPM-ova za nešto više emocije, ali i dalje u našem stilu.
