Postoje (i) koncerti na koje se ide iz čiste znatiželje, bez nekih posebnih očekivanja i bez razmišljanja s kakvim ćemo se dojmovima vraćati doma. Ide se, naprosto, čuti i vidjeti nešto novo, nešto drugačije, pa što bude. Jedan od takvih bio je nastup mađarskog sastava Thy Catafalque i nizozemskog Bong–Ra. Imena koja većem dijelu metalnog svijeta, pretpostavljam, i ne znače baš mnogo. Iako, da nekima ipak nešto znače pokazalo se u Močvari, gdje se na njihovim nastupima okupio sasvim pristojan broj publike.
Thy Catafalque pratim već neko vrijeme, posebno zadnja tri albuma „Vadak“, (2021.), „Alföld“ (2023.) i aktualni “XII: A gyönyörű álmok ezután jönnek“ (2024.), pa ponešto čak i znam o čemu se (glazbeno) radi. Bong–Ra mi je do najave nastupa u Močvari bio totalna nepoznanica, no kako se dolazak u Zagreb gotovo pa poklopio s izlaskom novog mu albuma „Esoteric“ uspio sam dokučiti ponešto i o tom bendu. Koji je i otvorio večer.
Bong–Ra i Thy Catafalque u stilsko-glazbenoj formi i nemaju baš previše dodirnih točaka, a ono što ih povezuje su mađarski doom metalci The Answer Lies In The Black Void i činjenica da se u oba benda sve vrti oko jedne osobe. U slučaju Bong-Ra to je Jason Köhnen iz Utrechta, koji je, ujedno i ‘alfa i omega’ spomenutih The Answer Lies In The Black Void. Gitaristi Attila Kovács i Botong Fogl s njim sviraju u oba benda, a pjevačica tog benda Martina Veronika Horváth ujedno je i koncertna pratnja Thy Catafalquea. Nadam se da smo uspješno i, barem donekle, razumljivo riješili dio zavrzlama oko ova tri nizozemsko-mađarska benda. Jer, nismo ih niti blizu sve otpetljali, pa će o njima biti riječi i u nekim narednim poglavljima ovog članka.
Bong–Ra je na sceni od 1997. godine, etiketiraju ga kao jednog od ključnih začetnika breakcorea, glazbe koja u svojim teškim ritmovima sumorne, depresivne i mračnog atmosfere sporog tempa kombinira kompleksne breakbeatove i (jako) glasne zvukove. Okosnica su joj snažni vokali i bass ‘n’ drum ritmike, a stilski kombinira i intrigantne, zapetljane elemente elektronike sa sporim, tromim stoner-doom tempom niskih gitarskih riffova i psihodelične orijentacije. U spomenutom je ozračju prošlo 40-ak minuta nastupa grupe, koji je izazvao poprilično dobre reakcije kod publike. Dijelom, očigledno je to bilo, i poznavatelja opusa ovog benda.
Relativno kratko trajala je pauza prije nastupa Thy Catafalque, benda u kojem je ‘sve i sva’ jedna osoba – Tamás Kátai. Piše, sklada, komponira, pjeva i svira kad snima, a kad svira u rukama mu je bas gitara. I tu i tamo najavljuje pjesme. Spomenusmo već, dijelom smo i približili, povezanost s Bong–Ra i The Answer Lies in The Black Void, pa da nastavimo niz. Rekosmo već i to da pjevačica ovog posljednjeg, Martina Veronika Horváth, uživo nastupa s Thy Catafalque, a nismo da joj je partnerica Ivett Dudás iz Roses of Thieves i Tales of Evening, čiji Krisztián Varga, sa Zoltánom Vighom (Autumn Twilight) svira gitaru. Ritmički zid čvrstim, ali i elastičnim, održava bubnjar Árpád Szenti, growl/harsh/scream vokale pjeva Bálint Bokodi, a one čišće, filtriranih tonova, Gábor Dudás. Eto, riješismo, nadam se, ove zapetljancije oko postava, pa idemo malo na svirku. Jako dobru, to odmah treba naglasiti.
Kompetentan nastup tima koji evidentnom uigranošću ne daje naslutiti da nisu baš tako često zajedno na pozornicama. Stilski je to raznovrstan, dinamičan i energičan, ozbiljan i razuzdan, konvencionalan i eksperimentalan, etno i avangardan, zvuk i iza, a i ispred svog vremena. Subžanrovska kombinacija doom, folk, death, black i heavy metal s progresivnim konstrukcijama izražene atmosferičnosti u svojoj sveobuhvatnoj cjelovitosti zvuči i više nego zanimljivo. I jako slušljivo. Koliko god da je atmosferski posivljeno, na momente i zapaženo potamnjeno. I ugodno, zašto i to ne reći. Bez obzira na to što se taj pojam ‘sukobljava’ s nekima iz prijašnjih rečenica. Uigranim i razigranim instrumentacijama ‘pogon’ daje vokalna raznovrsnost (i brojnost), pa se tako u pjesmama nadopunjuju i izmjenjuju dva, u nekima i četiri vokala. Po dva muška i ženska. Kontrast ozbiljnih, grubih, svadljivih, osornih s emotivnijim, nježnijim, podatnijim, susretljivijim i pomirljivijim. Neke od njih su i (vokalno) solirane. Kako god, sve su otpjevane zaista kvalitetno.
Strukturalna raznovrsnost i različitost pjesama, posebno njihova intrigantnost, kontinuitet izmjena stila, tempa, instrumentalnih i vokalnih dijelova, cjelokupan nastup u kontinuitetu čine i više zanimljivim. Protočnije „Néma vermek“, „Trilobita“ i „Napút“ nose i neki melodičniji dijelovi, dok bi „Mezolit“ bio ogledni primjerak tromog doom metala. „Vasgyár“, „Jura“ i „Alahulas“ su folk/death himne tipa, recimo, Månegarm ili Heidevolk, a u svom početku orijentalima ispunjena „Vashegyek“, čijem skladu pridonosi i outfit djevojaka, te odjavna „Móló“ impresivni su prog-folk-death epovi.
Na kraju priče, bio je to jedan od koncerata kakvi se ne bi trebali propuštati. Jer, Thy Catafalque je priredio uokvireni, sadržajan nastup, pa se puka znatiželja na kraju transformirala u čisto zadovoljstvo.
Setlista:
Szíriusz
Néma vermek
Trilobita
Napút
Szarvas
Mezolit
Embersólyom (Kaláka cover)
Köd utánam
Vashegyek
Töltés
Kel keleti szél
Vasgyár
Ködkirály
Jura
Aláhulas
A gyönyörű álmok ezután jönnek
Móló
Galerija fotografija; Thy Catafalque i Bong-Ra u Močvari, foto: Goran Božak
